Jedno od najvećih imena u bogatoj stogodišnjoj povijesti „Crvenih s Krimeje“ svakako je Saša Peršon. Sušačanin koji je prvi dodir s loptom imao kao rukometni vratar, Orijentov dres obukao je tek početkom 80-ih, u svojoj šesnaestoj godini. „Upijajući“ poteze svojih prvih uzora, Nenada Gračana, Efrema Močinića, Šime Miočića, Nikice Milenkovića i ostalih tadašnjih vedeta brzo je napredovao te Krimeju 1987. zamijenio stijenama Kantride. Nakon tri godine u bijelom dresu karijeru je nastavio u Dinamu, Hajduku te francuskom Cannesu, da bi se na kraju svog igračkog puta potkraj 90-ih vratio na Kantridu. Ipak, u povijest se upisao nastupom u prvoj službenoj utakmici hrvatske reprezentacije protiv SAD-a u listopadu 1990. godine u Zagrebu.
– Sjećam se kao da je bilo jučer, posebno euforije koja se tada osjećala u zraku. Mi igrači možda nismo bili svjesni što se točno dešava, no ljudi su nas zaustavljali po gradu, jedva su čekali tu utakmicu.
Mogli ste se u toj utakmici upisati u povijest kao prvi strijelac hrvatske reprezentacije?
– Da, Asanović je izveo korner, a ja sam utrčao iz pozadine te glavom zahvatio loptu. Već sam je vidio u golu, ali vratar SAD-a Tony Meola obranio je skrenuvši je pokraj vratnice.
Imali ste tada 24 godine, a zanimljivo je kako ste s ozbiljnim nogometnim treningom započeli samo osam godina ranije, u svojoj 16. godini?
– Nogomet se tada igrao u svakom kutku, po livadama, ulici, svaki kvart imao je svoju ekipu. I upravo na jednom od tih kvartovskih turnira zapazili su me treneri Orijenta i odveli u klub iako sam se u to vrijeme bavio rukometom.
U Orijentu ste igrački „rasli“ uz brojne poznate suigrače, no imali ste sreću da ste došli „u ruke“ velikih trenerskih imena?
– Tako je. Legendarni Ivan Đalma Marković prepoznao je moj talent i dao mi šansu, a uz njega trenirali su me Ivan Šangulin, Marijan Brnčić i Milan Tomljenović. Bila je strašna konkurencija, u nekoliko navrata igrali smo čak i kvalifikacije za tadašnju Drugu ligu, no nismo uspjeli, a ja sam 1987. otišao u Rijeku.
U Rijeci, klubu koji je samo dvije godine prije vašeg dolaska deklasirao i slavni Real Madrid, dobro ste se snašli?
– U Rijeci su me tada dočekali reprezentativni vratar Mauro Ravnić, Mladen Mladenović, Janko Janković, mnoštvo sjajnih suigrača koje i danas rado pamtim.
Peršon se i danas dobro sjeća prvog prvenstvenog nastupa u bijelom dresu.
– Igrali smo na Kantridi protiv titogradske Budućnosti. Trener, pokojni Mladen Vranković, sat vremena prije utakmice izveo me na travnjak i rekao: „Danas ćeš čuvati Dejana Savičevića, želim nakon utakmice u kaznenom prostoru vidjeti samo njegove kopačke!“ Bilo je teško, ali uspio sam ga zaustaviti te biti proglašen igračem utakmice.
Prva liga bivše države bila je izuzetno kvalitetna, a gostujući tereni neugodni i teško osvojivi?
– Nigdje nije bilo lako, ali Titograd, odnosno današnja Podgorica, Niš, Skopje, Nikšić, Priština, bile su najnezgodnije sredine. Često se dešavalo da bi u gradu u kojem smo gostovali navečer otišli na spavanje, a protivnički navijači čitavu noć vikali ispod prozora kako bi nas razbudili. A idućeg dana na punom stadionu dočekali bi nas ratoborni suparnici.
Igrali ste na poziciji stopera i svakoga tjedna nadmetali se s čuvenim napadačima kakvih je bilo u gotovo svakoj momčadi, pogotovo tzv. „velike četvorke“?
– Zbog propisa po kojem prije navršene 28. godine igrači nisu mogli otići u inozemstvo koncentracija kvalitete bila je ogromna, a iako sam se nadigravao s puno izvrsnih napadača, najteže mi je bilo zaustaviti Darka Pančeva. Bio je brz, neugodan, puno se kretao, a bio je i jako prgav pa bi me znao povući za kosu, no niti ja nisam ostajao dužan.
Iz Rijeke ste u lipnju 1990. otišli u Dinamo, stigli ste u Maksimir samo mjesec dana nakon čuvenog 13. svibnja i neodigrane utakmice s Crvenom Zvezdom?
– U toj posljednjoj sezoni Jugo-lige osvojili smo drugo mjesto, a u Maksimiru smo, samo tjedan dana nakon što je osvojila naslov prvaka Europe, s 3:2 pobijedili upravo Crvenu Zvezdu, i to nakon što smo u 20-oj minuti gubili 0:2. Ako znamo da su tada dres Dinama nosili Šuker, Boban, Ladić, Panadić, jasno je kako „rušenje“ europskog prvaka nije bilo slučajno.
1992. godine odlazite u Hajduk, s kojim u iduće tri sezone osvajate brojne trofeje, no najznačajniji uspjeh svakako je četvrtfinale Lige prvaka s nizozemskim Ajaxom?
– Osvojio sam s Hajdukom dva prvenstva, isto toliko hrvatskih kupova te Superkup. Stvorila se jedna jaka momčad s Asanovićem, Štimcem, Mornarom, Rapaićem, Vučevićem, Bilićem, i drugim sjajnim igračima, a atmosfera je bila odlična. Preko poljske Legije plasirali smo se u skupinu Lige prvaka i došli do utakmica s Ajaxom. Sjećam se prvog ogleda u Splitu pred prepunim Poljudom i nadmetanja s Litmanenom, braćom de Boer, Overmarsom, Koemanom …
Ističete kako su vam te tri godine u Splitu ostale u najljepšem sjećanju, ne samo zbog rezultata, već i atmosfere u gradu zaluđenom nogometom i Hajdukom?
– Čitav grad živio je za nogomet. Nakon nekih utakmica nismo mogli normalno otići sa stadiona već su nas navijači nosili na ramenima od Poljuda do Rive. U restoranima i kafićima nisu nam dali da platimo račun i mogu reći kako mi je to bio najljepši period u karijeri.
Nakon tri splitske sezone Peršon je otišao u inozemstvo, u francuski Cannes. Ambijent mu se nije previše promijenio, jer palme na splitskoj rivi zamijenio je onima na Azurnoj obali.
– Cannesu su me preporučila braća Vujović, a u tom klubu prije mene igrali su i Bokšić, Asanović i Mlinarić. U Cannesu me dočekao moj suigrač iz Hajduka Ardian Kozniku koji je tamo stigao godinu dana prije mene, dok je na trenerskoj klupi sjedio Safet Sušić. Imali smo tada prosječnu ekipu koje se držala otprilike u sredini ljestvice. Ipak, dres Cannesa nosio je tada jedan Patrick Viera, igrač koji je nekoliko godina kasnije stekao svjetsku slavu igrajući u europskim nogometnim velikanima poput Manchester Cityja, Arsenala i Juventusa.
Legendarni Sušić, na Peršona je ostavio izvanredan dojam.
– Sa Safetom sam surađivao u svojoj prvoj sezoni u Francuskoj. No, i u tako kratkom periodu uvjerio sam se o kakvoj se igračkoj i ljudskoj veličini radi. Znao je na treningu povremeno zaigrati s nama, a vjerujte da se, onako, bez treninga, bez problema nosio s Vierom, Micoudom i svim ostalim vrhunskim zvijezdama.
Kakvi su mu bili treninzi? Je li bio strog trener?
– Bio je vrlo fleksibilan, a na njegovim treninzima bilo je i dosta zabave, većina igrača ga je simpatizirala. Znao je ponekad ispričati i neki bosanski vic, no kada se takav vic prevede na francuski ne zvuči baš dobro (smijeh). S druge strane, Francuzi nekako i nisu narod koji previše voli i priča viceve, no Sušić ih je ipak znao opustiti.
Cannes je ipak, prije svega, čuveni filmski grad?
– Taj filmski glamour osjećao se u gradu. Jedne sam godine preko gradonačelnika Cannesa koji je ujedno bio dopredsjednik kluba, dobio ulaznice za festival te sudjelovao na dodjeli Zlatne palme. Sjećam se kako je te godine prvu nagradu osvojio Kusturičin Underground. Bilo je pomalo neobično tih dana šetati gradom i u šetnji susretati Al Pacina, Roberta Redforda, Catherine Deneuve i brojne druge filmske zvijezde.
Volite se lijepo obući, jeste li tu naviku usvojili u Francuskoj?
– Gledao sam u to vrijeme utakmice talijanskih klubova i njihove trenere koji su uvijek bili lijepo obučeni. A kada sam stigao u Cannes shvatio sam da je to i nekakav dress code u tom okruženju. U tri godine koliko sam proveo na Azurnoj obali, svega nekoliko puta gradom sam prošetao u trapericama i tenisicama i odmah me zaustavila njihova policija. Pitao sam zašto me zaustavljaju s obzirom da nisam ništa učinio, a oni su mi odgovorili kako sam neobično obučen.
Nakon Cannesa vratili ste se u rodnu Rijeku i odigrali oproštajnu sezonu.
Krenuli ste nakon toga u trenerske vode, no zanimljivo, kako se, iako ste bili vrhunski nogometaš, nikada niste ozbiljnije okušali u radu sa seniorima?
– Često su mi to prigovarali, govorili kako nemam hrabrosti, no ne radi se o tome. Jednostavno, meni je gušt raditi s mladim dečkima, prenijeti im svoje znanje, pokazati vježbu…Smatram kako je rad s djecom puno zahtjevniji i izazovniji nego rad sa seniorima. U mlađim kategorijama obučavaš i pripremaš mladog igrača, dok u seniorskim momčadima radiš s gotovim nogometašima, a sve je podređeno rezultatu. U radu s mladima proveo sam posljednjih 20-ak godina, a nakon duže epizode u kostrenskom Pomorcu posljednjih godina opet sam u matičnom Orijentu.
Peršon je ipak pomalo razočaran današnjom situacijom u sportu i nogometu općenito.
– Uz to što je tehnologija učinila svoje, pa djeca danas nogomet često igraju preko video igrica umjesto na terenu, problem su, barem u Orijentu, i uvjeti rada. Mlađe kategorije često su prisiljene trenirati na polovici, a ponekad čak i četvrtini igrališta. U takvim uvjetima tražiti neke velike rezultate nije realno. Ipak, talenata srećom i dalje ima.
Dinamov „bombon“, kako ga je nekada davno u radijskim prijenosima nazivao legendarni reporter, pokojni Ivo Tomić, uživa u radu s mladima, ali više ne trči za loptom.
– Duga nogometna karijera ostavila je trag, jer koljeno mi već godinama nije u najboljem stanju. Trebao bih na operaciju, no kako imam skoro identičnu kilažu kao i tijekom karijere te nisam sklon debljanju, uporno je odgađam. Često mi na treninzima s mladima dođe da potrčim i zaigram, no ipak se suzdržim.
Iako ne igra, Peršon prati sva nogometna zbivanja, pogotovo igre hrvatske reprezentacije.
– Imamo kvalitetnu reprezentaciju koja je na Europskom prvenstvu ostvarila dobar rezultat. Prolazak skupine bio je očekivan rasplet, no nažalost, imali smo nesreću da smo u nokaut fazi naletjeli na odličnu reprezentaciju Španjolske. Vidjela se razlika u kvaliteti u njihovu korist, mada smo imali šansu za prolaz. Taj poraz ne treba shvatiti tragično jer imamo dosta mladih igrača koji su zalog budućnosti. Otišli smo na Svjetsko prvenstvo u Katar, ali tek na EP-u u Njemačkoj 2024. godine, u potpunosti će završiti smjena generacija. Više nećemo imati Modrića, ali vjerujem da će ga jednog dana Lovro Majer dostojno zamijeniti, a već sada tu je i Mateo Kovačić.
