Klub košarke u kolicima Kostrena djeluje od 2016. godine, a njihov trener Siniša Kuharić, poznati sportski entuzijast i pokretač mnogih društveno vrijednih inicijativa, oduševljen je „čeličnom“ voljom i energijom svojih košarkaša, od kojih neki „prevale“ i stotinu kilometara da bi o svom trošku došli na trening.
Strelovita brzina kojom za nekoliko sekundi „prelete“ čitav teren, sudari kolica koji odjekuju poput sraza jelenjih rogova, brzi okreti na mjestu i „paranje“ mrežice iz svih pozicija … Sve je to košarka u kolicima, tradicionalno najgledaniji sport na paraolimpijskim igrama, koji se posljednjih pet godina igra i u Kostreni.
Ideja o osnivanju kluba „rodila“ se prije desetak godina nakon seminara o sportskim aktivnostima za osobe s invaliditetom kojem sam prisustvovao, ali zaživjela je tek 2016. godine, kada smo na inicijativu igrača krenuli s prvim treninzima, kaže Kuharić dok budnim okom prati svoje košarkaše kako odrađuju zahtjevne vježbe.
Jedini klub od Zagreba do Zadra
– Treniramo dva puta tjedno, što je neki minimum za održavanje natjecateljske forme. Za nešto više nemamo financijskih mogućnosti, no niti ova razina ne bi bila moguća bez pomoći Općine Kostrena, koja nam je osigurala dvosatne termine u modernoj dvorani potpuno prilagođenoj osobama s invaliditetom, naglašava Kuharić.
Dean, Nirvana, Boris i ostalih desetak članova dolaze iz čitave Primorsko-goranske županije, a neki čak s druge strane Učke, pretežno sa šireg područja Labinštine.
Jedini smo klub ispod Zagreba pa sve do Zadra tako da nemaju previše izbora, kroz smijeh govori Kuharić, a zatim, uozbiljivši se, nastavlja: Njihova volja i energija su „nepresušni“, ponekad nakon cjelodnevnih obaveza i poslova na trening stignem fizički i psihički umoran, no vrlo brzo „zaraze“ me svojim entuzijazmom, priznaje trener koji je tijekom karijere imao sličnih projekata, no s ovakvim sportašima još se nije susreo.
– To znači da ga igraju ljudi s različitim vrstama invaliditeta koji su u igri gotovo izjednačeni, jer svaki od njih ima određen broj klasifikacijskih bodova. Jednostavno rečeno, što je teži invaliditet, odnosno što je manja mobilnost ili kontrola trupa, to je ocjena niža, a što je oštećenje manje, to je ocjena viša. Tako su oni s najtežim ozljedama bodovani s ocjenom 1, a oni s najmanjim oštećenjima s 4,5 boda. Ukupan zbroj petorke u igri ne smije prijeći 14 bodova.
Zadrani najbolji
U Hrvatskoj je košarka u kolicima jedan od najpopularnijih sportova za osobe s invaliditetom. Postoji 11 klubova s oko 150 registriranih igrača.
– u Prvoj ligi igraju aktualni državni prvak Zadar te Zagreb, Split, Varaždin i Slavonski Brod, dok se mi, zajedno s još pet konkurenata, za tu čast tek trebamo izboriti. Prošle smo sezone u kvalifikacijama za društvo najboljih izgubili od Varaždina, no i ove godine u natjecanje krećemo s najvišim ciljevima.
– Pravila košarke u kolicima vrlo su slična pravilima standardne košarke.
– Izuzetak su dva pravila, nema duple i nošene lopte. Sve ostalo je jednako, objašnjava Kuharić. Što se tiče vođenja, svaki dodir kotača na kolicima predstavlja jedan korak. Znači, igrač smije dva puta dodirnuti kotače što predstavlja dva koraka, a nakon toga mora udariti loptu o pod, baš kao i u standardnoj košarci.
Prosječna kolica za košarku 25 tisuća kuna
– Jedna prosječna sportska kolica koštaju između 20 i 25 tisuća kuna. To su kolica iz kojih igrač ne može ispasti, dizajnirana su tako da ispod nogu imaju poseban obruč koji štiti od sudara tijekom igre i brojne druge modifikacije, a nabavljamo ih uz pomoć donacija, ističe trener koji je odnedavno uz vođenje kostrenskih košarkaša postao izbornik hrvatske reprezentacije u kolicima.
– Na Europskom prvenstvu B divizije u Grčkoj odigranom početkom ljeta stigli smo do polufinala u kojem nas je zaustavila Litva. Trenutno smo najuspješnija država regije, jer Slovenija je u C diviziji, a Srbija i Bosna i Hercegovina u našoj, ali slabije plasirane. Ipak, mi u Hrvatskoj potpuni smo amateri za razliku od nekih reprezentacija gdje su igrači i treneri pravi profesionalci, do kraja posvećeni treninzima i natjecanjima. SAD, Kanada, Australija i Japan, najbolje su svjetske reprezentacije, a od europskih ekipa izdvaja se Njemačka.
– Financira nas Hrvatski paraolimpijski odbor te Ministarstvo branitelja pošto u ostalim ekipama ima i invalida Domovinskog rata, tu su i neke veće tvrtke, ali i privatni donatori. Samo za odlazak na Europsko prvenstvo u Grčku morali smo osigurati oko 400 tisuća kuna, što je za nas ogroman novac, ističe Kuharić.
Organizacija utakmica traje tri dana
No, novca za treninge, opremu i organizaciju utakmica ipak se nekako nađe.
– Upravo organizacija utakmica poseban je izazov, kaže novi hrvatski izbornik. Potrebno je otići po vozilo, igrače izvaditi iz kolica i na rukama ih odnijeti u kombi, zatim ukrcati kolica. Kada se stigne na odredište treba sve ponoviti obrnutim redoslijedom, tako da za razliku od običnih košarkaških utakmica čija organizacija traje nekoliko sati, kod nas čitav proces počne u petak, a završi u ponedjeljak!
Jedini kostrenski reprezentativac „Istrijan“ Dean
Najzvučnije ime Kostrene svakako je Dean Nišandžić, „Istrijan“ iz Čepić polja koji je nakon prometne nesreće 2008. godine u dobi od 17 godina ostao u invalidskim kolicima.
– Prije nesreće ozbiljno sam se bavio nogometom, pa mi je nakon jednogodišnje rehabilitacije počeo nedostajati aktivan način života, otkriva Nišandžić. Preko prijatelja sam saznao za paraolimpijca Gracijana Turčinovića iz Svetog Petra u Šumi, povezao se s njim te započeo s treninzima.
– Gracijano je bio reprezentativac u hand-bikeu koji me uveo u svijet parasporta. Vozio sam devet godina i stigao čak do 11. mjesta na svjetskoj rang listi. Kasnije su me prebacili u drugu kategoriju invalidnosti u kojoj je bilo puno teže doći do dobrog plasmana pa sam počeo tražiti druge opcije.
Svoju sreću našao je u košarci u kolicima te stolnom tenisu kojeg paralelno trenira.
– Ponedjeljkom, srijedom i petkom treniram stolni tenis, a utorkom i četvrtkom košarku, kaže taj svestrani sportaš koji je trenutno jedini reprezentativac u košarci u kolicima iz Kostrene.
– Sudjelovao sam na Europskom prvenstvu u Grčkoj na koje smo krenuli bez nekih velikih očekivanja. Na kraju smo stigli do polufinala i u neizvjesnoj završnici izgubili od Litve. Shvatili smo da nismo loša reprezentacija, ali fali nam širina klupe da bi bili još konkurentniji, zaključuje Nišandžić.
Deanov idući cilj nabavka je košarkaških kolica od čije ga cijene „boli glava“.
– Moja sadašnja kolica zaostaju po kvaliteti, pa mi je Općina Kršan na čijem području živim obećala pomoći s petnaest tisuća kuna za kupnju novih koja koštaju trostruko više.
S novim kolicima Dean će biti još bolji i učinkovitiji na parketu, na radost trenera i izbornika Kuharića, entuzijasta koji zajedno sa svoji košarkašima neumorno dokazuje istinitost poslovice „gdje ima volje, ima i načina“.
