Ruka u ruku, pa „tko jači, taj kvači“! Tako je to izgledalo u djetinjstvu i mladosti većine nas, koji smo u pauzama između satova, nakon škole ili tijekom dokolice, boreći se s prijateljima provjeravali „tko je jači na ruku“. Bila je to stvar prestiža, ali i dobra zabava, nikako sportska grana s pravilima i nagradama. No, nova vremena donose i nove sportove, pa je obaranje ruke prije 12 godina stiglo u Hrvatsku.
– Samo u Zagrebu postoji šest klubova, a 15-ak diljem države, naglašava izbornik hrvatske reprezentacije Borna Hlevnjak. Uz Zagreb i Dugo Selo jaki su Križevci, iz kojih dolazi svjetski veteranski prvak Dražen Kogl te Rijeka i Sinj. U posljednje vrijeme obaranje ruku širi se i na ostatak Hrvatske, pa su tako osnovani klubovi u Puli, Mariji Bistrici, Jastrebarskom i Pločama, zadovoljno će izbornik.
Što veći mišići, bolji obarači, predrasuda je mnogih koji s ovim sportom nisu imali previše dodira.
– Za dobrog natjecatelja vrlo je važna zrelost ruku, odnosno snaga tetiva koje moraju podnijeti velike sile tijekom borbe. E sad, ako ruka nije dovoljno jaka, a zrelost tetiva postiže se tek nakon pet godina treninga, to se ne može izdržati, upozorava iskusni zagrebački trener.
Upravo upala tetiva, odnosno tendinitis, najčešća je ozljeda u obaračkom svijetu.
– Dosta je upala tetiva, a puno manje ruptura mišića, dok su lomovi ruku izuzetno rijetki. Primjerice, na europskom ili svjetskom prvenstvu u gotovo tisuću borbi u svim kategorijama, dogodi se eventualno jedan lom.
U slogan „Hrvatska-mala zemlja za velike sportske rezultate“ dobro su se uklopili i obarači ruku, od kojih su najuspješniji stigli do svjetskih visina.
– Hrvatska je jedna od jačih europskih reprezentacija, a među brojnim odličnim obaračima ističe se apsolutni državni prvak Andrija Šimić. Velikih uspjeha imamo i u kategoriji osoba s invaliditetom, gdje je Luka Drokan osvojio naslov europskog prvaka, dok je Ličanin Rino Mašić „novopečeni“ juniorski europski prvak u nekoliko kategorija. Veselimo se Paraolimpijskim igrama 2028. u Los Angelesu na kojima će obaranje ruku biti pokazni sport, a četiri godine kasnije postati punopravni član paraolimpijske obitelji, naglašava izbornik.
Nekoliko istočnoeuropskih država dominira svjetskim obaranjem ruku.
– To su Rusi i Kazahstanci, zemlje u kojima je obaranje ruku duboko ukorjenjeno u sportsku kulturu, pa ga djeca u osnovnoj školi uče kao poseban predmet. Iza njih su Turci, a jaki su i Ukrajinci, Gruzijci te Bugari.
Kolijevka obaranja ruku je SAD, točnije Kalifornija, u kojoj se 1952. godine održalo prvo natjecanje po modernim pravilima. Ništa čudno, s obzirom da je obaranje ruku prvotno služilo kao zabava sjevernoameričkih indijanaca te se i danas često naziva „Indian wrestling“. Prvo svjetsko prvenstvo održano je u Kanadi 1979. godine, a europsko 1990. u Švicarskoj.
– Na najvećim svjetskim smotrama obarača okupi se preko tisuću natjecatelja, a bori se sustavom tzv. dvostruke eliminacije, što znači da natjecatelj ispada nakon dvije izgubljene borbe u skupini. U svakoj težinskoj kategoriji bori se i tridesetak natjecatelja, pa natjecanja traju od jutra do večeri, što je izuzetno naporno.
Jedan od najuspješnijih hrvatskih obarača, reprezentativac Petar Triplat, s nedavno održanog Svjetskog kupa u Mađarskoj vratio se s brončanom medaljom oko vrata.
– Obaranjem ruku bavim se posljednjih sedam godina, a moja priča tipična je za ovaj sport. Bio sam jak u školi, u razredu me nitko nije mogao pobijediti „na ruku“, pa čak niti profesori. Na nagovor prijatelja prijavio sam se na jedno natjecanje, međutim, bio sam loš, sa smiješkom će Triplat.
Triplat se ipak nije obeshrabrio već nastavio s treningom, što mu se kasnije itekako isplatilo.
– Obaranje ruku ima iste zakonitosti kao i ostali sportovi. Za ozbiljne rezultate potrebno je ozbiljno trenirati, što mi i činimo. Tu su svakodnevni naporni treninzi, oporavak, masaža, prehrana, drukčije i ne može s obzirom na veliku opasnost od ozljeda kod nedovoljno pripremljenih obarača.
Iako obaranje nije profesionalni sport, skromne novčane nagrade ipak postoje.
– Državni prvaci imaju određenu stipendiju, a postoje i nagrade od strane Paraolimpijskog odbora. Nisu to iznosi od kojih se može živjeti, ali predstavljaju dobru potporu i motiv za daljnji naporan rad, kaže Triplat.
Triplatu su samo 24 godine, pa je još daleko od najzrelije obaračke dobi.
– Ja sam krenuo sa 17, a preporučuje se još raniji početak, kako bi tetive, zglobovi, mišići i hrskavična tkiva dovoljno očvrsnuli. Vrhunac karijere obarači doživljavaju u svojim tridesetim godinama, no za razliku od većine drugih sportova, čak i u 50-im, pa i 60-im godinama života mogu se postizati vrlo dobri rezultati.
Nova prilika za dokazivanje najboljim hrvatskim obaračima ukazala se u rumunjskoj prijestolnici Bukureštu, poprištu Svjetskog prvenstva koje je započelo prošloga tjedna, a trajat će do 3. prosinca.
