Hrvatski paraolimpizam posljednjih godina bogatiji je za novu triatlonsku „zvijezdu“. Osim što je na Europskom prvenstvu u Valenciji 2019. godine osvojio brončanu medalju, a u natjecanjima Svjetske serije redovito zauzimao jednu od najviših pozicija, Kraljevičanin Antonio Franko u svom prvom nastupu na Paraolimpijskim igrama u Tokiju proteklog ljeta, osvojio je sjajno peto mjesto.
“Za sve je kriva“ Milka Milinković
-Rođen sam s dijagnozom aplazije fibule, no u djetinjstvu sam pokušavao „držati korak“ s tjelesno zdravim sportašima trenirajući boks i plivanje. Već tada me je moja sugrađanka i legendarna paraolimpijka, pokojna Milka Milinković, nagovarala da dođem među parasportaše, ali nisam još bio dovoljno zreo, imao sam 15 godina i bilo mi je to nekako „ispod časti“. Ipak, Milka je bila uporna, pa sam nekoliko godina kasnije promijenio mišljenje i odlučio pokušati, govori Franko.
Ubrzo je ring zamijenio bazenom, krenuvši u paraplivačke vode.
-Počeo sam u riječkom plivačkom klubu Forca, misleći da ću bez većih problema biti među najboljim paraplivačima. Na početku sam imao uspjeha, ali ubrzo je došlo do stagnacije, pa sam polako shvatio da to baš i nije tako jednostavno kako sam isprva mislio, sa smiješkom će Antonio.
Nakon tri godine treninga, Franko je plivanju dodao biciklizam i trčanje.
-Na nagovor Forcinog trenera Hrvoja Vlahovića počeo sam s triatlonom, na početku se natječući sa zdravim sportašima. Bilo je prilično teško, jer u to vrijeme prije sedam godina, u Hrvatskoj nije postojao triatlon savez pa smo se snalazili kako smo znali. Sjećam se prvog natjecanja na Rabu, bilo je to na državnom prvenstvu koje sam odvozio na običnom mountain bikeu, dok sam trkačku dionicu odradio bez proteze. Ipak, čak i u takvim uvjetima uspio sam doći do treće pozicije u svojoj kategoriji do 25 godina starosti.
Prvi bicikl poklon Vladimira Miholjevića
Prekretnica u Antonijevoj karijeri stigla je s prvim pravim cestovnim biciklom.
-Sa mnom u Forci plivao je sin riječkog sportskog novinara Kristiana Siroticha koji je poznavao našeg biciklističkog asa Vladimira Miholjevića. Pričao mu je o meni i mojim organizacijskim problemima, pa mi je Vladimir poklonio jedan od svojih starijih bicikala s kojim je svojevremeno vozio „Giro d’ Italia”.
Još kad je prije dvije godine došao do kvalitetne proteze za trčanje, odlični rezultati za mladog Kraljevičanina postali su svakodnevica.
–Meni osobno najdraže je četvrto mjesto u Montrealu prošle godine. Bila je to prva kvalifikacijska utrka za Paraolimpijske igre u Tokiju na koju je bilo pozvano deset najboljih sa svjetske paratriatlonske liste. Uz tih deset, običaj organizatora je da pozove i jednog nešto slabije rangiranog trkača. Izbor je pao na mene, iako sam u tom trenutku zauzimao tridesetu poziciju. Iznenadio sam u toj utrci samog sebe, opravdavši povjerenje osvajanjem visokog četvrtog mjesta.
Vrhunac karijere nastup u Tokiju
Vrhunac dosadašnje karijere Antonio je doživio na Paraolimpijskim igrama u Tokiju na kojima se plasirao na odličnu petu poziciju. Dojmovi iz japanske prijestolnice još su svježi.
-Iako su Igre u Tokiju održane u pandemijskim uvjetima, u Olimpijskom selu mogli smo se slobodno kretati i družiti, a s obzirom da su svi sudionici bili cijepljeni te se uz to morali i svakodnevno testirati, šalili smo se kako se nalazimo na najsigurnijem mjestu na svijetu. Svakoga dana testirali smo se pomoću sline, a nezaobilazno je bilo i mjerenje temperature. Sve u svemu, bilo je vrlo zanimljivo, šteta je samo što nismo mogli izlaziti iz sela, pa smo Tokio vidjeli isključivo iz autobusa.
Vozeći se tokijskim ulicama, hrvatski paraolimpijac uvjerio se u poznatu japansku organiziranost i disciplinu.
-S obzirom da je riječ o ogromnoj metropoli, očekivao sam veće gužve na cestama. Ima prometa, ali sve teče bez zastoja, a o kvaliteti prometnica ne treba niti govoriti.
Antonio je znao što ga očekuje u Tokiju, pa je njegova Kraljevica tijekom ljeta „glumila“ japansku prijestolnicu.
-Zadnji dio priprema za Paraolimpijadu odradio sam kod kuće, trčeći u najvrućem dijelu dana oko podneva, kada svi „normalni“ ljudi pobjegnu u hladovinu. Prvih mjesec dana mislio sam da neću izdržati, skoro sam se srušio od vrućine, ali privikao sam se i u Tokio došao donekle spreman na teške uvjete.
Za vrijeme paraolimpijske utrke vlaga u zraku bila je 90% !
Na dan utrke, Franka i njegove konkurente dočekala je ekstremno topla temperatura mora i zraka, no najviše problema zadavala je nesnosna vlaga.
-Najviše me iznenadila temperatura mora od 31 stupnja, čudan je osjećaj plivati u takvim uvjetima. Kada sam otplivao i izašao iz vode, čekala me vožnja bicikla na još većoj vrućini, dok je vlaga u zraku tijekom čitave utrke iznosila čak 90 posto!
Pošto su triatlonci na vrhuncu karijere u tridesetim godinama života, najplodnije razdoblje tek je pred Frankom. Ipak, opstati u svjetskom vrhu izuzetno je teško, a zahtjeva sate i sate, ili bolje rečeno, dane, mjesece i godine napornog treninga.
-Vrhunski sport zahtjeva veliko odricanje. Uz određen stil života koji podrazumijeva posebnu prehranu, rani odlazak na spavanje i svakodnevno odmaranje, ključ uspjeha dugogodišnji su treninzi koje ne smiješ samo odraditi, već stalno pomicati granice izdržljivosti, napominje kraljevički sportski „biser“. O izlascima je suvišno pričati, ja u njima, za razliku od mojih prijatelja, ne mogu uživati. Godinama nisam imao slobodno ljeto, malo odmorim jedino tijekom rujna, nakon završetka natjecateljske sezone.
Četiri do šest sati treninga dnevno
A kada Antonio detaljnije počne pričati o količini treninga, prosječnom čovjeku „zavrti se u glavi“.
–Treniram četiri do šest sati dnevno, sedam dana u tjednu. Jedino u nedjelju malo „otpustim gas“, pa tada vježbam svega dva sata. Na tjednoj bazi plivam 30, vozim 250, te trčim oko 50 kilometara.
Sve to ne bi bilo moguće bez potpore Paraolimpijskog odbora, koja mu omogućava kvalitetan trenažni proces.
-Kao kategorizirani vrhunski sportaš imam mjesečnu stipendiju, fizioterapeuta, osiguranu opremu, dodatke prehrani te plaćena putovanja i smještaj na sva natjecanja. To mi puno znači jer se mogu opustiti i razmišljati isključivo o treningu i napredovanju.
Za takve treninge potrebna je velika motivacija, a Antonio je nalazi u razmišljanju o idućim Paraolimpijskim igrama, koje su na rasporedu za tri godine u Parizu.
–Zanima me gdje mi je granica. Bio sam peti na svijetu, želim provjeriti mogu li doći do samog vrha. S obzirom da su u sportovima izdržljivosti tridesete najbolje godine, na idućoj Paraolimpijadi bit ću u idealnoj dobi (31 godina, op.a.) za vrhunski rezultat. Ambicije rastu s rezultatima, jer u početku sam sanjao nastupiti na Paraolimpijskim igrama, a sad, kad sam to ostvario, sljedeći je cilj paraolimpijska medalja, odlučan je Franko.
„Brže, više, jače“, poznati je olimpijski slogan koji inspirira brojne sportaše pa tako i Antonija. A bude li samo malo brži, viši i jači nego u Tokiju, legendarna Milka Milinković ponosno će „s nebeskih visina“ gledati svoga nasljednika na paraolimpijskom postolju.