Teško je naći nekog riječkog sportaša ili sportašicu koji u posljednja četiri desetljeća nisu prošli „kroz ruke“ Branimira Maričevića, legendarnog „Braneta“, fizioterapeuta koji je bogatu karijeru započeo ranih 80-ih godina u Šibeniku.
-Nakon završetka školovanja zaposlio sam se u šibenskoj Thalassotherapiji. Moj tadašnji šef Miro Županović u to je vrijeme bio čelni čovjek SOFKA-e te predsjednik Vaterpolo kluba Solaris, pa sam prva iskustva sa sportašima stekao masirajući Pericu Bukića i sadašnjeg izbornika Ivicu Tucka, prisjeća se Maričević. Ubrzo sam se ipak “preselio među obruče“, i to zahvaljujući Živku Ljubojeviću, košarkašu Šibenke koji me tijekom jedne masaže pitao bi li došao kod njih, pošto u klubu nisu imali fizioterapeuta.
Susret s Draženovim ocem
Maričević je u Šibenku stigao u pravom trenutku, jer upravo period od 1981. do 1983. godine, „zlatno je doba“ momčadi s Baldekina. U tih nekoliko „čudesnih“ godina Šibenčani su igrali dva finala Kupa Radivoja Koraća te finale prvenstva bivše države, u čuvenoj i svima znanoj utakmici sa sarajevskom Bosnom.
-To finale s Bosnom nikada neću zaboraviti. Danima prije utakmice u gradu je vladalo posebno ozračje, svi su bili jako uzbuđeni, a sjećam se da sam nekoliko sati prije susreta u centru susreo Draženovog oca Jolu Petrovića. Ugledavši ga, u čudu sam pitao: „Šjor Jole, zar nećete na utakmicu“, na što mi je on odgovorio kako nema živaca za to, i kako će šetati rivom sve dok finale ne završi. Zanimanje za utakmicu bilo je nevjerojatno, ulaznice su se plaćale „suhim zlatom“, gotovo da si morao biti general ili barem predsjednik općine da bi došao do njih. Primjerice, kasnijeg predsjednika Hrvatskog košarkaškog saveza, pokojnog Danka Radića koji je tada bio trener košarkašica Revije, pustio sam u dvoranu kroz pomoćna vrata jer nije mogao do ulaznice.
Nakon utakmice koju je Šibenka Draženovim bacanjima pobijedila s 83:82 uslijedilo je ogromno slavlje, a veliku kolonu automobila koja se formirala kraj dvorane na Baldekinu predvodio je upravo Maričevićev „fićo“ riječke registracije!
-Moj „fićo“ bio je prvi, a iza mene „stojadin“ Živka Ljubojevića na čijoj je haubi s peharom u rukama sjedio kapetan momčadi Željko Marelja. Od dvorane do Poljane u centru vozili smo se četrdesetak minuta, a radi se o dužini od nekoliko stotina metara, prisjeća se Maričević. Iako je proslava naslova održana u hotelu Krka, ja sam zajedno s igračima Sretenom Đurićem i Milanom Zečevićem otišao u pizzeriju kod legendarnog Šupukovog kafića u centru grada gdje smo ostali do dugo u noć. Pojavio se tamo s magarcem i najpoznatiji navijač Šibenke Cigić, a slavlje koje je nastalo teško je opisati.
Četiri treninga dnevno “košarkaškog Mozarta”
Nemoguće je pričati o tom periodu, a ne spomenuti legendarnog Dražena Petrovića, budućeg „košarkaškog Mozarta“ kojeg je Maričević tijekom dvije godine suradnje uspio dobro upoznati.
-O Draženovim čuvenim individualnim treninzima saznao sam „iz prve ruke“, jer o njima mi je tada pričao domar Crnčević koji ga je svakodnevno promatrao u dvorani na Baldekinu. Govorio bi mi: „Brane moj, on mene izluđuje, tjera me da otvorim dvoranu u šest ujutro, ne mogu ga nikako istjerati sve dok ne pogodi onoliko koševa koliko je to jutro zacrtao“.
Maričević je potvrdio kako već legendarne priče o Draženovoj fanatičnoj volji i upornosti nisu nimalo pretjerane.
-Uz ranojutarnji trening, Dražen bi po povratku iz škole trenirao sa svojim vršnjacima, a nakon toga ostao još i na seniorskom treningu. Nevjerojatno zvuči da je na kraju dana, nakon svih napora te tri odrađena treninga, redovito „haklao“ za piće ili kolače s košarkašicama Elemesa. Bio je već tada svjestan da će samo s velikim radom postići ono što je zacrtao. Ipak, moram reći kako je tada u Šibeniku postojao njegov vršnjak koji je bio jednako talentiran, ako ne i talentiraniji od njega. Riječ je o Ivici Žuriću, koji je pak bio sušta suprotnost Draženu po radnom elanu.
Osim profesionalno, Brane i Dražen zbližili su se i privatno.
-Dražen nije bio previše društven, birao je kome će se „otvoriti“. Potpuno se posvetio košarci i „na prvu“ djelovao pomalo nepristupačno. Ipak, mene je prihvatio, znali smo se družiti, a sjećam se da sam njega i njegovu tadašnju djevojku znao voziti na kupanje na Solaris.
Branimirova šibenska epizoda trajala je do 1984. godine kada se vratio u rodnu Rijeku, nastavivši svoju sportsku priču uz košarkaške parkete.
Borba s Olimpijom za Prvu ligu
-Puno sam vremena proveo uz košarkaše, a posebno se sjećam sezone 1985./86. kada se Kvarner borio za ulazak u Prvu ligu bivše države. Nažalost, zbog neregularnih uvjeta u Dvorani mladosti u kojoj nije radilo grijanje morali smo domaće utakmice igrati u Delnicama, što je bio veliki hendikep u lovu na naslov. Odlučujuću utakmicu izgubili smo od vrlo jake ljubljanske Olimpije u kojoj su igrali Kotnik, Vilfan, Subotić, Polanec, dok su „naše „boje branili Pilepić, Kurilić, Jugo, Naglić, Oštrić… Presudila je doslovno posljednja lopta, jer ostali smo „kratki“ za samo pola koša.
Nakon rada s košarkašima Kvarnera Brane je brinuo o košarkašicama Rijeke te košarkašima Kantride u počecima Prve hrvatske lige, sredinom 90-ih.
-U Kantridi sam zatekao sjajnu generaciju predvođenu Aramisom Naglićem i Amerikancem Geraldom Lewisom, dok je na klupi sjedio Splićanin Predrag Kruščić. Najveći uspjeh te generacije bio je Final Four domaćeg Kupa u Dubrovniku, što je u to vrijeme bio ogroman uspjeh riječke košarke.
Krajem 80-ih, Maričević je na pola godine parkete zamijenio nogometnim travnjacima, brinući o nogometašima Rijeke u tadašnjoj Jugo-ligi.
S vojnim transporterom na utakmice
-U to vrijeme bio sam angažiran oko košarkašica Rijeke koje su također igrale u najvišem rangu natjecanja. Malo sam se pribojavao novog angažmana iako sam stekao dosta iskustva u radu s košarkašima, ali nogomet je ipak nogomet, nisam bio siguran jesam li dorastao takvom izazovu. Sjećam se svog debija, bilo je to na Kantridi u utakmici s Dinamom koju je Rijeka pobijedila s 1:0. U tom trenutku ispunio mi se dječački san, jer kada sam krenuo u fizioterapeutske vode, sanjao sam o tome da jednoga dana sjednem na klupu najdražeg kluba.
Fizioterapeut „zlatnih ruku“ prisjetio se anegdote na predstavljanju igračima u svlačionici na Kantridi.
-Tadašnji predsjednik kluba Joso Malinović rekao im je kako sam radio s Draženom Petrovićem, kako znam svoj posao i slične stvari. Josin govor iz prikrajka je slušao tadašnji vratar Rijeke, Splićanin Tonči Gabrić koji ga je pogledao, onako „ispod oka“, i s obzirom da je momčad imala problema s postizanjem zgoditaka upitao: „A zna li on zabijati gole“?
Maričević je bez problema „izrecitirao“ tadašnji sastav Bijelih.
-Vratar je bio Tonči Gabrić, na bekovskim pozicijama igrali su Kljajić i pokojni Romić, na stoperima Paliska i Stipić, na desnom krilu Komljenović, zadnjem veznom Peršon, u vezi pokojni Vešović i Muriqi, na lijevom krilu Vujčić, dok je devetku nosio pokojni Suljo Beširević. Na klupi su sjedili Kuruzović, Scoria, Skočić, Vulić, Šumberac, Kurtović i pokojni Dudo Pavličić. Trener je bio Vladimir Lukarić, njegov pomoćnik Drago Čohar, trener vratara Marijan Jantoljak, a klupski liječnik Žarko Tomljenović.
Te je sezone Rijeka osvojila odlično peto mjesto, no, malo je poznato kojim su prijevoznim sredstvom u to vrijeme Bijeli putovali na utakmice širom bivše države.
–Rijetko tko zna da smo tada na utakmice putovali vojnim transporterom. Unutra je moglo stati dvadesetak osoba, pa smo zahvaljujući takvom „ekskluzivnom“ prijevozu izuzetno brzo dolazili na udaljena gostovanja. Jednom smo nakon utakmice sa Željezničarom u Sarajevu u njega „utrpali“ najvjernije navijače Armade, spasivši ih tako od policije koja ih je tražila oko stadiona.
Nigdje kao u Jazinama
Maričević pamti i period rada s vaterpolistima Primorja u njihovoj „zlatnoj eri“, rukometašima i rukometašicama Zameta te odbojkašicama Rijeke, ekipama s kojima je prošao brojne „vruće“ bazene i parkete. Ipak, o tome koje je „najvruće“ gostovanje u svijetu sporta, riječki fizioterapeut nema niti najmanje dileme.
-To su zadarske Jazine. Tko u toj legendarnoj dvorani nije gostovao, niti izbliza ne može pojmiti o čemu pričam. Atmosfera je bila toliko „užarena“ i „naelektrizirana“ da je bilo gotovo nemoguće igrati. Jednom prilikom kada sam tamo gostovao s košarkašima Kantride gađali su nas cipelama koje su letjele pored naših glava. Cipele smo potom sakrili, pa su onda oni koji su nas gađali nakon utakmice trčali za nama da ih vratimo.
“Čuvena” Branimirova torba
Uz brigu o sportašima, Maričević je aktivan i kao predavač na brojnim sportskim simpozijima te dobitnik brojnih prestižnih priznanja za svoj dugogodišnji rad. Na vrlo edukativnim izlaganjima, mladim kolegama često naglašava važnost dobro opremljene fizioterapeutske torbe.
-Ta “borša” mora se razlikovati od one liječničke. Zvuči banalno, ali u njoj obavezno moraju biti wc papir i, ukoliko radite sa sportašicama, higijenski ulošci. Zašto higijenski ulošci? Kao primjer uvijek navodim utakmicu između košarkašica Rijeke i Crvene zvezde na Kozali. Rijeka je taj susret igrala u bijelim dresovima, a tijekom utakmice primijetio sam da se publika na tribinama smije i dobro zabavlja gledajući u jednu od domaćih košarkašica. Brzo sam shvatio što se dešava i treneru Viti Giliću rekao da tu igračicu zamijeni. On me iznenađeno pogledao, upitavši me zašto mu se miješam u posao? Nekoliko trenutaka kasnije shvatio je da se na njezinom bijelom dresu vide crveni tragovi, pa ju je izvadio iz igre. Od tada su ulošci neizostavan rekvizit u mojoj torbi, a kako su sve igračice to dobro znale, često su ih kasnije od mene posuđivale, sa smiješkom će Branimir.
S obzirom da je uz sportske terene, pogotovo one košarkaške, proveo gotovo četiri desetljeća, iskusni fizioterapeut svjedočio je brojnim promjenama i poboljšanjima u tretiranju i preveniranju sportskih ozljeda nekad i danas.
–Ozljeda skočnog zgloba najčešća je košarkaška ozljeda, a u današnje vrijeme nevjerojatno zvuči kako smo 80-ih godina takve ozljede prevenirali s običnim „kaliko“ zavojem, što mi današnje mlađe kolege jedva vjeruju.
To da mu „jedva vjeruju“, baš i ne vjerujemo, jer Branimiru se itekako vjeruje, ali i sluša i „upija“ što govori danas, kada je parkete, bazene i terene zamijenio govornicama s kojih svojim nasljednicima prenosi dragocjena sportska i životna iskustva.
