Jedan od najsjajnijih riječkih vaterpolskih „bisera“ kroz veliku 100-godišnju povijest Primorja zasigurno je Damir Glavan, osvajač srebrne olimpijske medalje s Igara u Atlanti 1996. godine. Nakon sjajne reprezentativne i bogate internacionalne karijere u talijanskim bazenima, prije trinaest godina vratio se među svoje „Primorjaše“, gdje zajedno s jednako poznatim kolegama Igorom Hinićem i Samirom Baraćem inspirira mlade vaterpoliste da krenu njihovim stopama.
S obzirom na košarkašku visinu, mogli ste slobodno i „među obruče“ ili pred odbojkašku mrežu?
-U vrijeme mog odrastanja sredinom 80-ih sva su se djeca bavila sportom, čitave dane provodili smo na školskom igralištu. Ulaskom u pubertet naglo sam izrastao te na preporuku ortopeda koji mi je savjetovao vježbanje u bazenu, stigao na Kantridu. Imao sam 11 godina i za ozbiljno plivanje bilo je kasno, pa sam krenuo s vaterpolom. Na početku je bilo teško, ali zadržala me klapa, odlična generacija igrača i ljudi s kojima sam i danas povezan.
Brzo ste napredovali i došli do seniorske momčadi, stigli odigrati i posljednju sezonu izuzetno jake Jugo-lige?
-Liga je bila strašna, a mi smo u konkurenciji od dvanaest momčadi završili na devetom mjestu. Svaka utakmica bila je „na nož“, postojala je velika koncentracija kvalitete, a svaki bod bio je „zlata vrijedan“.
Sredinom 90-ih postajete reprezentativac, a kulminacija te priče dogodila se u Atlanti 1996., nastupom na Olimpijskim igrama na kojima osvajate srebrnu medalju?
-Prve reprezentativne nastupe zabilježio sam još 1993., mada su to bile više epizodne uloge. Godinu dana prije te Olimpijade postao sam svjestan da sam ozbiljan kandidat za nastup u Atlanti. Bila mi je velika čast biti u momčadi s Pericom Bukićem i Dubravkom Šimencom koji su već tada bili svjetski poznati igrači. Predivan osjećaj, ponos, ali i velika odgovornost koju sam osjećao noseći reprezentativnu kapicu.
Što Vam je sve ostalo u sjećanju s tih Igara?
-Izuzetno naporan raspored utakmica, u devet dana odigrali smo čak osam susreta, tako da se nismo stigli previše družiti u Olimpijskom selu. Odigrali smo sjajan turnir, a finalnu utakmicu izgubili od izuzetno jake reprezentacije Španjolske, predvođene čuvenim Manuelom Estiarteom. Toj utakmici predhodilo je polufinale s Talijanima koje smo nekako „iščupali“ na peterce. U borbi za zlato bili smo lišeni pomoći izbornika Bruna Silića koji je kažnjen nakon utakmice s Italijom, te je finalnu utakmicu promatrao s tribina. Za nas je to bio hendikep kojeg smo riješili tako da je pričuvni vratar Maro Balić na klupi imao mobitel, prenoseći izbornikove savjete igračima u bazen. To su bili oni ogromni prvi mobiteli s velikim antenama, nisi ih baš lako mogao sakriti. Nekoliko puta prišao nam je sudac i upozorio nas, a kada bi ga vidjeli kako prilazi, sakrili bi mobitel i „pravili se ludi“. Ipak, i u to vrijeme postojali su oni veliki ekrani koji pokazuju detalje iz gledališta i oko bazena, pa je u par navrata Maro „uhvaćen“ u krupnom planu s mobitelom na uhu!
Nakon proglašenja pobjednika, uslijedilo je opuštanje i izlazak u noćni život američkog velegrada?
-U Atlanti je nastupala i naša košarkaška reprezentacija predvođena Kukočem, pa smo zahvaljujući njemu nakon finala završili u jednom noćnom klubu na partyju Tonijevog suigrača u Bullsima Denisa Rodmana! Još i danas sjećam se pjesme koja je tada svirala, bila je to „Welcome to the jungle“ od Guns’ N Rosesa, a Rodman je stajao iza šanka, gol do pasa i okružen tjelohraniteljima. Djevojke su skakale oko njega, a on se potpisivao gdje god je stigao.
Nakon Igara u Atlanti otišli ste u zagrebačku Mladost. Među „Žapcima“ ste proveli četiri sezone, osvojivši brojne trofeje?
-Bila je to izvanredna generacija Mladosti, čim sam došao igrali smo finale Kupa prvaka u kojem nas je svladao talijanski Posillipo. Nakon toga još smo jednom bili europski viceprvaci, a osvojili smo i tri državna prvenstva te dva Kupa. U to vrijeme hrvatsko prvenstvo bilo je strašno jako, svi su imali dva vrlo kvalitetna stranca, a u europskim natjecanjima naši su klubovi redovito dolazili do same završnice. Danas nevjerojatno zvuči podatak da je prije dvadeset godina splitski POŠK osvojio naslov europskog prvaka, Mladost Kup kupova, a Jug LEN kup, bilo je izuzetno teško u takvoj konkurenciji doći do titule državnog prvaka.
Igrali ste kasnije u Italiji, u jednoj od najjačih liga na svijetu?
-Liga je imala 16 klubova, svaki od njih imao je tri vrhunska stranca, a kako su Talijani velika sportska nacija, atmosfera na utakmicama bila je izuzetna. Pokrajina Ligurija najrazvijenija je vaterpolska regija s velikim Pro Reccom i Savonom, tu su i napuljski Posilippo i Canottieri, kasnije se pojavila Brescia, i to na sjeveru zemlje gdje nije bilo velike vaterpolske tradicije. Igrao sam „na čizmi“ prvo u Pescari, potom u Cataniji te na kraju posljednje tri sezone u Padovi.
Prije trinaest godina vratili ste se u svoje Primorje, član ste Uprave, koordinator mlađih selekcija te trener najmlađih kategorija. Kako danas gledate na vaterpolo i nove generacije?
-Puno se toga promijenilo, drukčije se živi, ali drukčiji je i vaterpolo. Mi smo nekada možda imali više entuzijazma, ali puno lošije uvjete rada. Promijenila su se i pravila, nekada se igralo 4×10 minuta, što je teško zamisliti u današnjem vaterpolu punom kontakata. Kada bi danas utakmice trajale četrdeset minuta nitko ne bi završio susret, svi bi morali iz igre zbog tri isključenja. Mene najviše smeta što smo danas po ulaganju u sport na samom začelju Europske unije, ulažemo višestruko manje nego ostali i to se sve više osjeti, pogotovo u momčadskim sportovima. Klubovi se „krpaju“ kako znaju, ali bez ozbiljnih ulaganja teško je u seniorskoj kategoriji držati korak s konkurencijom. Moralo bi doći do dogovora na nacionalnoj razini. Potrebno je uspostaviti sustav koji će sport podržavati ne samo formalno, već i konkretno, ulagati u klubove te poboljšanje statusa trenera mlađih kategorija koji su često u nezavidnoj situaciji. Kod nas u Primorju radi se vrlo kvalitetno, što dokazuju dugogodišnji sjajni rezultati u mlađim kategorijama. Otvaranje novog bazenskog kompleksa 2008. motiviralo je brojne roditelje da dovedu djecu u klub, jer uvjeti rada su doista na vrhunskoj razini.
Motivirana su djeca i roditelji, ali i nakon gotovo četiri desetljeća u bazenu i uz bazen, motiviran je i Damir Glavan, uzor mladima i sportaš od kojeg nove generacije „Primorjaša“ imaju što naučiti.
