„Tako blizu, a tako daleko!“ Upravo tim riječima mogao bi se opisati nastup hrvatske bob reprezentacije u kvalifikacijama za Zimske olimpijske igre koje za nekoliko dana počinju u Pekingu. Naša je posada nakon sedam kvalifikacijskih nastupa u Lake Placidu, Salt Lake Cityju i Vancouveru ostala ispod crte, osvojivši na kraju 29. poziciju, prvu koja ne vodi na Olimpijadu. Takvim raspletom zakinut je Hrvatski bob i skeleton savez kojem bi uspjeh u kvalifikacijama puno značio u organizacijskom i financijskom pogledu kao “gorivo” za razvoj tog sporta kod nas. Premanturcu Mati Mezuliću, Igre u Kini, nakon kanadskog Vancouvera 2010. te južnokorejskog Pyeongchanga 2018. godine, bile bi treće u karijeri.
Gorak okus u ustima hrvatske bob posade. Akreditacije za Peking već su bile na prsima, a putna karta „u džepu“, no, “minutu do dvanaest“, u nesretnom i (ne)spretnom raspletu ostali su bez nastupa na najvećoj sportskoj smotri.
-Na tri ključne kvalifikacijske utrke u američkom Lake Placidu imali smo ogroman peh. Meni se od posljedica prevrtanja boba u Vancouveru na jednom treningu ozlijedio vrat, a naknadno sam sa Silićem u dvosjedu imao još jedno prevrtanje u Park City-u zbog čega se stanje dodatno pogoršalo, te se nisam mogao spustiti niti nakon fizioterapija. Pehovima tu nije bio kraj, pa je Zeliću prije posljednje utrke nateklo koljeno zbog čega smo odustali. Nažalost, na kraju su nas neke reprezentacije, umjesto na stazi, pretekle za „zelenim stolom“. Nizozemci su, da bi se plasirali, trebali osvojiti jedno od prvih osam mjesta u Svjetskom kupu, što je bilo izvan njihovog dosega. Kako nisu uspjeli na taj način, naknadno su poslali molbu da ih se zbog situacije s COVID-om stavi na listu za Igre te dobili „zeleno svjetlo“.
Hrvatskoj posadi malo je nedostajalo i u disciplini boba dvosjeda, u kojem su Nikpalj i Silić vozeći kvalifikacije na kraju završili 32., dok u Peking ide najboljih 30.
-Stvarno smo svi dali „sve od sebe“, gurali do maksimuma, vjerovali u uspjeh, ali nažalost, nije išlo. U američkom dijelu kvalifikacija, u dvosjedu smo u drugoj vožnji udarili bobom u desnu stranu prvog zavoja i izgubili brzinu, a samim time i dobru poziciju što je iskoristila posada Jamajke. Pokušali smo to kasnije nadoknaditi utrkama u europskim kvalifikacijama, ali tamo je konkurencija još jača i nismo uspjeli.
Uz ozljede koje su ih pogodile u ključnim trenucima, našoj je posadi presudio i sustav kvalifikacija, krojen „na ruku“ većim nacijama.
Nelogičan sustav kvalifikacija
-Najveće nacije imaju pravo na dvije posade na Olimpijskim igrama, s time da je dovoljno da se jedna od te dvije plasira među prvih 28., a druga među prvih pedeset posada. Talijani su se tako plasirali na Igre s jednom posadom, dok je druga završila na 35. mjestu, čak šest mjesta iza nas, ali zbog spomenute kvote za veće države, svejedno će otići u Peking iako su do zadnjeg službenog roka čekali “zeleno svjetlo” njihovog Olimpijskog odbora.
Iako vrlo slabašna, nada u nastup na Olimpijskim igrama još uvijek „tinja“.
-Prvi smo u redu čekanja, ukoliko neka od posada bude pozitivna na COVID nastupili bi umjesto njih. S obzirom na sve što se dešava s pandemijom to nije nemoguće, no, ipak, mi na takvu soluciju ne računamo. Utrke četverosjeda počinju tek 18. veljače, samo dva dana prije zatvaranja Igara, tako da bi se, kada bi stigli u Kinu do 10. veljače, stigli barem donekle pripremiti, ali teško je u ovom trenutku nagađati o tome.
Ovoga puta, Mate i njegove reprezentativne kolege s američkog kontinenta ne nose previše uspomena izvan staze.
-Zbog situacije s koronom bili smo praktički u karanteni. Izlazili smo jedino zbog treninga, a preostalo vrijeme provodili u apartmanu, u strahu da netko od nas „ne pokupi“ virus, što bi čitavoj posadi onemogućilo nastup. Jedino je Silić kao pilot komunicirao s domaćim, američkim ekipama i trenerima, tražeći informacije koje bi mu pomogle u vožnji na ključnim dijelovima staze. Ipak, u Salt Lake Cityu uspjeli smo pogledati uživo jednu NBA utakmicu, stvarno vrhunski doživljaj, tim više što u Utah Jazz-u igra naš Bojan Bogdanović.
Unatoč propuštenoj prilici, reprezentacija nije klonula duhom.
Dražen Silić ima volje i želje da i dalje vozi, a dovoljno je mlad da može pilotirati još jedan olimpijski ciklus. Šteta bi bilo kada bi sada prestao jer je odličan pilot. Osobno se neću gurati, imam četrdeset godina i četiri olimpijska ciklusa iza sebe. Imam volje i želje, ali rado ću mu prepustiti mjesto nekom perspektivnom mlađem guraču. Uvijek sam spreman biti uz reprezentaciju i pomoći u svakom pogledu, no, vidjet ćemo kako će se situacija razvijati u budućnosti. Veliko hvala ide i našem izborniku Ivanu Šoli, pokretaču boba u Hrvatskoj koji se uvijek trudio ekipi osigurati što bolje uvjete za trening i natjecanja, što u jednom skupom sportu poput boba nije uvijek lagan posao. Vjerujem kako će se i u budućnosti pronaći način za daljnji razvoj boba u Hrvatskoj, sporta koji je već više od 20 godina prisutan na našoj sceni te ima dobre temelje za napredak.