„Teže je obraniti nego osvojiti“, poznata je krilatica koju su toliko puta u povijesti ponavljali najveći “sportski heroji i besmrtnici”. Koliko je istinita, itekako dobro zna Marina Mavrinac Matulja, članica SRD-a „Zubatac“ iz Lovrana, hrvatska reprezentativka koja je na nedavno održanom Svjetskom prvenstvu u ribolovu štapom s obale u Francuskoj obranila naslov najbolje svjetske ribolovke, premijerno osvojen prije dvije godine u Južnoafričkoj Republici.
Najbolje svjetske ribolovke četiri su se dana natjecale na obali Atlantika u blizini Bordeauxa.
-Nisam bila opterećena obranom naslova, kaže Marina, željela sam samo dati sve od sebe, pa što bude. Tijekom priprema najviše sam uvježbavala bacanja štapa, svjesna da je to možda presudno za ravnopravnost s glavnim konkurenticama. Za uspjeh na takvom prvenstvu vrlo je bitno prilagoditi se uvjetima natjecanja. Primjerice, možda će plaža imati drukčiju dinu ispred tebe, možda ćeš štap bacati u kanal, a ne u vanjski dio mora, itd. Isto tako, puno toga ovisi i o ribi koja se lovi, nije isto loviti točkastog ili našeg brancina, puno je detalja na koje morate paziti.
Do titule svjetske prvakinje s četrdeset ulovljenih brancina
Natjecateljke su tijekom prvenstva morale poštovati jasno definirana pravila.
-Plaže na kojima smo lovile imale su svoje sektore, široke dvadesetak metara. Znači, imaš mogućnost bacanja štapa najviše deset metara u jednom, i isto toliko u drugom smjeru, i to se vrlo strogo kontrolira. U svakom sektoru postoje četiri suca, a riba koja se ulovi mora biti u određenoj mjeri, duga između 10 i 20 centimetara. Riba se ne ubija već odmah neozlijeđena vraća u more. Udice su napravljene od materijala koji se brzo razgrađuje, pa nije bitno ako je riba i proguta. Ješke za natjecanje dobijemo u vodi, kutijicama, pijesku ili travi i moramo ih prije bacanja dobro očistiti i pripremiti za četverosatni ribolov. Svi uz sebe imamo priručne frižidere u koje odlažemo ješke kako bi što duže ostale svježe.
Uz obranjenu titulu svjetske prvakinje, Marina je na obalama Atlantika oborila i jedan poseban rekord.
–U jednom lovu ulovila sam četrdeset brancina, što nikada nikome nije uspjelo, čak niti u muškoj konkurenciji. Bilo ih je oko deset kilograma, što je nezabilježen slučaj na tom području Atlantika u povijesti ribolovnih natjecanja.
Konkurencija na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu bila je izuzetno jaka.
-Osim mene, “boje” reprezentacije branile su Ardena Bajlo, Tea Sikirić, Jagoda Razum, Ana Vučetić i Estera Bajlo. Španjolska je ove godine osvojila najveći broj medalja, a tu su i Portugalke, Talijanke, Engleskinje i Francuskinje.
Sa štapom od tisuću i pol kuna do svjetskog naslova
Sve one, a pogotovo Francuskinje, natječu se s opremom o kojoj naše sportske ribolovke mogu samo „sanjati“.
-Naša reprezentacija puna je kvalitetnih ribolovki, koje su već osvojile svjetsku titulu, od Tee Radil, Katarine Vrcan, Nataše Rogine, Mirjane Pobor i mene, u idealnim uvjetima mogle bi bez problema konkurirati za naslov ekipnih svjetskih prvakinja. Ali, kada pogledate neke reprezentacije oko nas, pogovo Francuskinje, shvatite koliko smo organizacijski i financijski ispod njih. Primjerice, kada kupujem štap, zaustavim se na cijeni od tisuću ili eventualno tisuću i pol kuna, dok u njihovoj reprezentaciji nema štapa koji košta manje od tisuću eura.
Iako vrlo bitna, oprema često nije presudna za dobar rezultat, što dokazuje konačan plasman upravo reprezentacije Francuske.
-Prije početka natjecanja koje se održavalo na njihovim plažama i moru, izjavile su kako niti jedna pozicija ispod prve za njih ne dolazi u obzir. Na kraju nisu uspjele, a u pojedinačnoj konkurenciji također nisu došle do medalje. Jedna njihova reprezentativka sa suzama u očima čestitala mi je na tituli, rekavši kako čitav život lovi na nekoliko kilometara udaljenoj plaži, te kako je maštala da na „svom moru“ dođe do naslova prvakinje.
Sportski ribolov kao obiteljska tradicija
Marina i ribolov vole se čitav život, a s obzirom na obiteljsku „ribolovnu anamnezu“, to i nije previše čudno.
–Moj nono Petar Mavrinac bio je prvak bivše države u panuli, a još veći uspjeh ostvario je otac Bruno s osvojene dvije titule europskog prvaka u ribolovu na ruku iz barke. Kasnije je postao trener reprezentacije, pa sam čitavo djetinjstvo provela uz njega na moru. Jedno vrijeme bio je i moj trener, baš kada sam na državnom prvenstvu u Zadru prije točno tri desetljeća prvi put ušla u reprezentaciju.
Mada ponosno nosi titulu dvostruke svjetske prvakinje, Marina u financijskom smislu nije „profitirala“.
-Od države sam nakon osvajanja titula dobila određene novčane nagrade, no sponzori se do sada nisu pojavili. Kolege su me unaprijed upozorile kako ću, da bi dobila jedan štap, morati poslati „milijun“ mailova, fotografirati se s tim štapom „tisuću puta“, uložiti puno truda za minimalnu pomoć. Šteta da je to tako, postala sam svjetska prvakinja, dvije godine nakon toga obranila titulu što se nikada u povijesti nije dogodilo, ali takvi uspjesi očito nisu dovoljni za neko jače sponzorstvo.
Iako bi joj financijska pomoć dobrodošla, svjetska prvakinja iz Lovrana, ribolovka je iz čiste ljubavi prema moru i prirodi, no pritom često nailazi na prepreke iz sfere radnog prava.
-Zaposlena sam kao učiteljica u Osnovnoj školi Rikarda Katalinića Jeretova u Opatiji. Kada idem na pripreme za velika natjecanja moram prekinuti radni odnos, zamrznuti mirovinsko i zdravstveno osiguranje, za zaposlene vrhunske sportaše za sada nema drugog rješenja. Gubim na taj način i staž i jubilarne nagrade, ali svejedno ne bih nikada odustala od ribolova.
Tuljani i morski psi uz obalu Južnoafričke Republike
Kad već nema financijske koristi i potpore, tu je „bezbroj“ doživljaja s putovanja, jer loveći ribu, Marina je obišla „pola zemaljske kugle“.
-Najviše me se dojmila Južnoafrička Republika, plaže u toj zemlji tako su veličanstvene, ali i nepristupačne, lovili smo tamo na mjestima na koja prije nas nitko nikada nije kročio. Uz njihovu obalu najnormalnije je vidjeti tuljane, iza kojih plivaju veliki morski psi. Puno je lijepih krajeva, kao npr. Wales, u kojem su nas dočekali polarni vjetrovi.
Uz prirodu i natjecanja, u sjećanju ostanu i brojne anegdote, kojih se “nakupilo” tijekom svih tih „silnih godina“ na moru i uz more.
-Sjećam se Svjetskog prvenstva u Belgiji 1993. godine koje se održavalo navečer, stoga smo se za njega pripremali trenirajući u noćnim satima. U La Mancheu su bila velika strujanja i trebalo je ulaziti u more kako bi se postigla duljina bacanja, s obzirom da su se lovile velike plosnatice. Dok smo se tako pripremali, jedna kolegica jednostavno je potonula. Hodala je i zagazila u jedan kanal, a velike čizme koje su nam dolazile do pazuha bile su joj prepune vode. Mi smo dotrčali do nje, nekako je izvukli iz mora, a ona se zarekla kako nikada više neće loviti. Naravno da je već idućeg dana ponovo lovila.
No, nije samo Marina zaljubljena u more i morske sportove, tu veliku ljubav dijeli s ostalim članovima svoje obitelji.
Suprug i kćerka su jedriličari, sinovi surferi, a ja ribolovka. Slobodno vrijeme provodimo na moru, pratimo djecu na treninge i natjecanja, putujemo, treniramo, more je ustvari naš život.
Makar kao sportska ribolovka često ulovi plemenitu ribu, privatno, najviše „gušta“ u dobroj srdelici.
-Ribu koju ulovim ne jedem, već je uvijek što nježnije vratim u more. Onu koju konzumiram kupim kao i svi ostali. Volim i cijenim ribu, kada je jedem ne postoji komadić mesa koji ostane između kostiju. Riba je zdrava, a kažu da smo mi Primorci pametni jer je puna fosfora, minerala koji regenerira živčane stanice, sa smiješkom će Marina na kraju razgovora.
