„Uvijek sam pomalo žalio čovjeka koji ne zna igrati šah, kao što bih žalio čovjeka koji nikada nije upoznao ljubav.“ Autor ove zanimljive rečenice jedan je od „besmrtnika“, igre na 64 crno-bijela polja, „šahovski Puškin“ Boris Spaski, nekadašnji svjetski prvak koji je na slikovit način želio objasniti ljepotu te drevne igre. Jedan od onih koje glasoviti velemajstor nema razloga žaliti svakako je Nenad Dorić, internacionalni šahovski majstor, trener te međunarodni sudac, koji je tijekom bogate karijere zahvaljujući šahu prošao „pola svijeta“.
Pa dok je pandemija koronavirusa naštetila svim mogućim sportovima i sportskim granama, šah je zahvaljujući svojoj specifičnosti puno manje „okrznut“.
-Posljednje dvije godine zbog „novog normalnog“ koje podrazumijeva fizičku distancu narasla je popularnost online partija, no polako se vraćaju i klasični turniri uživo koji su igračima ipak nedostajali, kaže Dorić. Šahisti tijekom partija moraju nositi zaštitne maske, što, s obzirom na dugo trajanje mečeva, nije nimalo ugodno. Nakon nekog vremena fali ti zraka, igrači imaju dojam da zbog manjka kisika igraju lošije, a kako većina tijekom partije konzumira kavu, čaj, čokoladice ili energetske pločice, sve skupa postaje još kompliciranije. Nađeno je kompromisno rješenje pa se maske moraju nositi jedino u šetnji salom tijekom partije, dok se za stolom mogu skinuti, Na većim turnirima provode se i testiranja, a na najvećima, poput Grand Chess Toura, dozvoljeno je igranje samo cijepljenima.
S deset godina do remija s Karpovom
Iza kostrenskog međunarodnog majstora četiri i pol su desetljeća druženja sa šahom, igrom koju je još kao petogodišnjak naučio od strica.
Stric je povremeno imao obavezu čuvati svog nestašnog nećaka, pa se, s obzirom da je studirao medicinu i po čitave dane pripremao ispite, dosjetio kako uspješno učiti, a istovremeno zaokupiti djetetovu pažnju. Naučio me pravila šaha, s njim sam proigrao, kupovao mi je i prve šahovske knjige. Kasnije sam mu se odužio tako da sam u šahovske vode uveo njegovog sina Darka, koji se danas s dvije velemajstorske norme nalazi pred osvajanjem najprestižnije šahovske titule.
„Jer osamdesete su bile godine“, kako u refrenu poznate pjesme, tako i u šahovskom životu Nenada Dorića, koji je upravo tada „strelovito“ napredovao i „kao od šale“ osvajao brojne regionalne i republičke turnire za mlađe kategorije.
-Prvi trener u tadašnjem Domu pionira u Rijeci bio mi je Josip Rukavina, velemajstor koji je prije toga u Moskvi na međuzonskom turniru pobijedio čuvene ruske šahiste Talja i Korčnoja, što znači da sam imao od koga „upijati znanje“. Kasnije sam radio s velemajstorima Nemetom i Cvitanom, od kojih sam također puno naučio. U dobi od 15 godina osvojio sam titulu majstorskog kandidata, što je u ono vrijeme, s puno manje turnira nego danas, predstavljalo odličan rezultat.
Još kao desetogodišnje dijete kojem je glava „jedva virila preko stola“, na šahovskoj simultanci u Rijeci remizirao je s tadašnjim aktualnim svjetskim prvakom, čuvenim Anatolijem Karpovom.
-Karpov je tada, u svibnju 1980., po čitavoj bivšoj državi igrao simultanke. On je ustvari sudjelovao na jednom jakom turniru u Bugojnu koji je naglo prekinut zbog Titove smrti, stoga je vrijeme do povratka u Moskvu kratio igranjem ekshibicijskih partija. Za razliku od nekih drugih velemajstora, on na simultankama nije igrao previše agresivno pa sam uspio izvući remi, skromno će Dorić. Ubrzo nakon toga zaigrao sam za riječki Kvarner, koji je u to vrijeme bio jedan od najboljih klubova u bivšoj državi. Rejting mi je brzo „rastao“ što je 2000. rezultiralo osvajanjem titule međunarodnog majstora.
S Carlsenom o čaju, s Aronjanom o njemačkoj košarci
Onaj posljednji korak koji mu je nedostajao do velemajstorske titule Dorić nikada nije napravio, no, zato je uz igračku, vrlo brzo počeo razvijati uspješnu trenersku te sudačku karijeru. Kao trener vodio je omladinske svjetske prvake Ivana Šarića i Valentinu Golubenko, dok je kroz sudačku karijeru „dijelio pravdu“ najpoznatijim svjetskim šahovskim „facama“, Magnusu Carlsenu, Fabianu Caruani, Viswanathanu Anandu te brojnim drugim velikanima šahovske igre.
-Imao sam čast u Zagrebu suditi Grand Chess Tour, turnir najboljih svjetskih šahista i kroz to natjecanje upoznati čuvene igrače. Sve su to vrlo normalni i skromni ljudi, npr. svjetski prvak Carlsen voli čajeve, pa se tijekom partije u coffee kutku zanimao koje se vrste čajeva nude, dok recimo Aronjan voli pričati o njemačkoj košarci koju obožava.
Pojavom i razvojem novih tehnologija posao šahovskog suca jako se promijenio.
-Razvojem komunikacija višestruko se povećala mogućnost varanja tijekom partije, što je automatski zakompliciralo i sudački posao. Tako je danas zabranjeno na partiju donijeti mobitel, to se strogo kontrolira prolaskom kroz dvostruki metal detektor. Igrači na ruci ne smiju nositi sat, čak niti onaj stari analogni, a zabranjeno je imati svoju kemijsku olovku. Došlo je takvo vrijeme da na seminarima za suce, mlađe kolege upozoravam kako će u budućnosti više morati pratiti razvoj tehnologije nego šahovskih pravila.
Nekada se varalo preko poruka u kefiru, a danas pomoću čipova u cipelama
Stariji ljubitelji šaha još se sjećaju „napetog“ meča kandidata za izazivača svjetskog prvaka između šahovskih „titana“ Anatolija Karpova i Viktora Korčnoja, 70-ih godina prošlog stoljeća. Korčnoj je tada Karpova optužio za varanje preko poruka u kefiru, napitku kojeg je često konzumirao tijekom partije. Tvrdio je kako sekundanti njegovog protivnika svome pulenu pomažu stavljanjem u kefir papirića s napisanim najboljim potezom. Od tada do danas promijenilo se toliko toga, pa se, umjesto porukama u kefiru, za šahovskom pločom vara na puno sofisticiranije načine.
-Bilo je slučajeva varanja, neki su igrači ulovljeni u wc-u s mobitelom na kojem je bila pozicija iz partije koju su upravo igrali. Kod nas je možda najsumnjiviji slučaj bugarskog igrača Borislava Ivanova, koji je 2012. godine sudjelovao na vrlo jakom turniru u Zadru. Iako je svojim rejtingom od 2300 bodova bio jedan od najslabijih igrača koji prije toga u karijeri nije zabilježio niti jednu važniju pobjedu, na tom turniru igrao je izvanredno, „obarajući” bez problema nemjerljivo jače velemajstore. Iz kola u kolo vukao je genijalne poteze, pobudivši sumnju kod organizatora, konkurenata, ali i mene kao glavnog suca turnira. Nakon polovice natjecanja njegove su se partije prestale prenositi putem interneta, no kvaliteta igre nije mu padala. Na moje traženje, direktor turnira pozvao je vlasnika jedne zadarske detektivske agencije koji je pregledao salu, ne pronašavši ništa sumnjivo. Čovjek je tražio mikro kameru koja snima poteze te ih odašilje na mjesto odakle bi netko mogao proučiti poziciju, pronaći najbolje rješenje te ga dojaviti igraču, no nije našao ništa. Govorilo se svašta, spominjali su se čipovi smješteni u tenisicama i slične stvari, no sve je ostalo samo na sumnji. Pitao sam detektiva je li moguće imati takvu tehnologiju skrivenu u tenisicama i dobio potvrdan odgovor, uz napomenu kako takva oprema košta 30-35 tisuća eura.
Pa iako je šah u pravilu igra mirnih, koncentriranih ljudi, ponekad se „ljute“ protivnike mora i fizički razdvajati.
-Na jednom turniru, također u Zadru, „u žaru borbe“ jedan je igrač ošamario drugog. Nije se radilo o nekom anonimnom amateru već renomiranom međunarodnom majstoru koji je u jednom trenutku iznerviran „črčkanjem“ svoga protivnika olovkom po papiriću izgubio živce. Kao glavni sudac došao sam do stola i pitao što se dogodilo, na što mi je on odgovorio „a ćepija san’ ga“! Nije mi preostalo ništa drugo nego pobjedu dodijeliti njegovom protivniku.
Vijetnamsko vino sa zmijom otrovnicom i škorpionima
Uz sudačke i igračke doživljaje, Dorić je pun uspomena s brojnih putovanja, realiziranih zahvaljujući šahu.
–Boravak u Vijetnamu bio mi je jedan od zanimljivijih, a dan danas u jednoj od vitrina čuvam posebno vino iz te egzotične zemlje. U bocu je ugurana zmija otrovnica i neki škorpioni, što izgleda atraktivno i kod mojih gostiju izaziva veliko zanimanje. Na boci piše kako liječi sve bolesti, no za sada je nisam otvorio. Sjećam se i boravka u turskoj Antalyji u kojoj smo se često na tamošnjoj tržnici cjenkali s lokalnim prodavačima, što je u tom podneblju prilično uobičajeno. Lokalci su za nekoliko dana, kad god bih prolazio, vikali „doktor, doktor“ pa sam ih pitao zašto me tako zovu. Rekli su mi da su mi takav nadimak nadjenuli jer sam pravi doktor za cjenkanje.
Pa ako je na nekim tržnicama cjenkanje dobrodošlo, svakako nije u pregovorima o uvođenju šaha u osnovne škole, izvrsnoj ideji koja se polako pomiče „s mrtve točke“.
-U prošlosti su vođeni razgovori s raznim ministrima obrazovanja, neke su pripremne radnje već obavljene, primjerice projekti licenciranja i edukacije trenera kojih je i dalje premalo. U nekim su županijama pokrenute i pojedinačne inicijative. Kao dobar primjer naveo bih Varaždinsku županiju koja je osigurala veliki broj šahovskih ploča za osnovne škole. Nadam se kako će u budućnosti doći do uvođenja šaha u naš obrazovni sustav kao što je slučaj u Armeniji, u kojoj je šah obavezan školski predmet.
Vrhunski šahist, trener i sudac ne boji se prevelikog utjecaja šahovskih računala u budućnosti.
-Zadnji ozbiljniji mečevi između čovjeka i računala bili su oni između Kasparova i Deep Bluea te Kramnika i Fritza. Ipak, današnji najbolji igrači poput Carlsena ne podržavaju takav oblik šaha. Baš Carlsen forsira pozicije koje nisu strogo „knjiške“ te nastoji svoje protivnike natjerati da što ranije tijekom partije krenu razmišljati „svojom glavom“. Čast računalima, priprema partije s njima je mnogo jednostavnija, ali šah je prvenstveno borba dvaju osobnosti i tako će ostati i u budućnosti, smatra Dorić.
