Sjećate li se Palerma 1994. i prve velike pobjede Vatrenih? U kvalifikacijskoj utakmici za EP 96′, naši su u veličanstvenoj predstavi golovima Davora Šukera svladali svjetske viceprvake Talijane, šokiravši čitav nogometni svijet. Jedan od junaka velikog sicilijanskog trijumfa bio je i Riječanin Elvis Brajković, pouzdani branič koji je te večeri ordinirao desnom stranom naše momčadi.
-U to vrijeme igrao sam u Rijeci, nisam imao međunarodnog iskustva i nije mi bilo baš svejedno istrčati „na noge“ jednoj Italiji. Ćiro Blažević bio je kažnjen pa je utakmicu vodio tadašnji direktor reprezentacije Tomislav Ivić. Bili smo izuzetno moćni, u tom trenutku možda toga još nismo bili svjesni. Čitav susret odigrali smo odlično, a u drugom dijelu toliko „stisli“ Talijane da sam u jednom trenutku Nikoli Jurčeviću koji je igrao ispred mene dobacio, „daj Jura, dosadno mi je, pusti jednog da krene na moju stranu“. Ivić nas je fantastično pripremio, sve ono što nam je govorio i predviđao prije početka susreta potvrdilo se tijekom utakmice, bio je zaista izvrstan trener.
Brajkovićeva reprezentativna karijera počela je pola godine ranije na prijateljskoj utakmici sa Slovačkom u gostima u kojoj su Vatreni teško poraženi.
-Bila je to kombinirana momčad, sastavljena pretežno od igrača HNL-a. Odigrali smo loše i izgubili s 4:1, a Ćiro je bio toliko ljut da nam je rekao kako nikoga od nas više neće zvati u reprezentaciju. Neko vrijeme tako je i bilo, ali kada su prije prijateljskog susreta s Izraelom nastup otkazali Štimac i Jerkan dobio sam poziv i postao standardan član momčadi.
Ćirino šišanje
Brajković se dobro sjeća metoda odgoja „trenera svih trenera“, koji je na manje iskusnim reprezentativcima često „trenirao strogoću“.
–Ćiro je bio posebno alergičan na dugokose igrače, čim sam došao, odmah me „uzeo na pik“. Na pripremama u Varaždinu netko od starijih igrača namjerno mu je spomenuo moju frizuru, a on je „skočio“ i doslovno me odvukao u frizerski salon u sklopu hotela. Došao je do frizerke naredivši joj da me ošiša jako kratko. Kad se malo udaljio šapnuo sam joj da ipak ne pretjeruje, na kraju sam još i dobro prošao (smijeh).
No, pravi „cirkus“ nastao je idućeg dana kada se na pripremama pojavio danas pokojni Dubravko „Dudo“ Pavličić.
-Čim je Dudo stigao glavni igrači počeli su „ložiti“ Ćiru“ rekavši mu: „Šefe, ako ste Brajkovića jučer potjerali na šišanje, morate sad i Pavličića“. On ih je poslušao pa je i Dudo, čija je kosa bila još duža od moje, završio na frizerskoj stolici. Međutim, kako je bio pravi „mangup“ dostojan Ćire, rekao je frizerki da ga ošiša „na ćelavo“. Tako je i bilo, a kada ga je Ćiro vidio uzviknuo je: „Sine moj, šta sam ti napravio, sad izgledaš pet puta gore!“
Krunu reprezentativne karijere Brajković je doživio odlaskom na Europsko prvenstvo u Engleskoj, no sreću mu je „pomutio“ status rezerve, „duboko zamrznute“ na klupi Vatrenih.
–Jedino Igor Cvitanović i ja nismo upisali niti sekundu igre na tom premijernom nastupu Hrvatske na velikim natjecanjima. Igrali smo sjajno, ali poremetio nas je poraz od Portugala u trećoj utakmici skupine. U prva dva susreta pobijedili smo Tursku i Dansku pa je Ćiro želio odmoriti neke igrače. Otkrit ću vam da je u to vrijeme na treninzima druga momčad redovito pobjeđivala prvu i Ćiro je smatrao da se i s novim imenima možemo ravnopravno nositi s Portugalcima. Nažalost, utakmica je već u početku otišla u „krivom“ smjeru, što nas je u nokaut fazi dovelo na Njemačku od koje smo nesretno izgubili.
Nastupi za Vatrene bili su vrhunac Elvisove karijere, započete još krajem 70-ih u rodnoj Rijeci.
–Počeo sam u nogometnoj školi Rijeke na Ininom igralištu na Podmurvicama. Bilo nas je jako puno, možda i 500-tinjak na tom prvom selekcijskom treningu. Prošao sam prvu selekciju i polako napredovao, iako jedno vrijeme zbog preseljenja sa Zameta na Škurinje nisam trenirao. Ipak, na jednom od školskih prvenstava ponovo su me primijetili skauti Rijeke i vratili u klub. U to vrijeme nije bilo neke druge dječje zanimacije, mogli smo igrati „špigule“, mijenjati sličice ili se baviti sportom.
Lučki radnik kao prva seniorska stepenica
Nakon osvajanja čuvene „Kvarnerske rivijere“ 1987. godine stasiti branič potpisao je stipendijski ugovor s Bijelima. S Kantride je upućen na „kaljenje“ u Lučki radnik, tadašnjeg renomiranog trećeligaša.
-Zajedno sa mnom u Lučki radnik su otišli Stojan Belaić i Nenad Sušanj, najviše zbog trenera Nikole „Pape“ Filipovića koji nas je vodio u mlađim kategorijama Rijeke. Momčad je bila „nakrcana“ vrlo iskusnim i dobrim igračima pa sam veći dio prvenstva proveo na klupi. Nakon te sezone otišao sam u vojsku i praktički dvije godine proveo bez utakmica. Nakon povratka iz vojske zahvaljujući treneru Kocjančiću dobio sam priliku među “Dokerima”, a neko vrijeme igrao i u Orijentu.
Početkom 90-ih Brajković se vratio u „matično jato“.
-Prvih pet, šest kola HNL-a bio sam na klupi, a onda me je trener Marijan Jantoljak polako počeo sve više koristiti, vrlo brzo postao sam standardni prvotimac. Mnogi igrači iz te momčadi napravili su kasnije odlične karijere, prije svih Daniel Šarić, Zoran Ban, Damir Milinović, Elvis Scoria i Dragan Tadić.
Česte su polemike oko kvalitete nogometa 90-ih i danas. Za nekadašnjeg hrvatskog reprezentativca tu nema dileme.
-Kad sam bio mlad igrač govorili su da je nekada bilo bolje, tako govore i sada. Mislim da se danas ipak igra bolji nogomet, puno je razloga zašto je to tako. Prvo, treneri su neusporedivo educiraniji, a moderna tehnologija omogućila im je praćenje najjačih liga te napredak u najsitnijim taktičkim detaljima. S druge strane, današnji igrači puno su brži i fizički jači, a metode treninga neusporedivo bolje. Mi smo možda više živjeli za nogomet, baza je bila ogromna. Danas je ta baza neusporedivo manja, djecu sport ne zanima kao nekada, ali ipak je sve na strani današnjeg vremena.
Dobar dio karijere Brajković je proveo u inozemstvu. Osim u njemačkoj i talijanskoj ligi, okušao se u Izraelu te dalekom Meksiku.
-U Izraelu je uz mene bilo puno naših nogometaša, Računica, Tadić, Rosso, Raić-Sudar i njih još desetak. Izrael je teritorijalno mali, za 45 minuta stigneš s jednog na drugi kraj zemlje. Puno smo se družili, redovito odlazili na kave i ručkove. Kad mi je jednom prilikom u posjet došla supruga odveo sam je iz Tel Aviva u Jeruzalem. Krenuli smo na poznati Zid plača, a kad smo se približili, shvatili smo da tamo nema doslovno nikoga osim nas dvoje, iako su inače vladale ogromne gužve. Bilo mi je to malo čudno, no ipak smo krenuli dalje. Na Zidu plača vidjeli smo puno vojnika, svi su nam nešto dobacivali i tjerali nas natrag repetirajući puške. Kada smo vidjeli da nije vrijeme za šalu brzo smo se udaljili. Kasnije na treningu, od svojih sam suigrača čuo da je upravo tada nakon dugo godina primirja započeo prvi veliki sukob Izraela i Palestine.
Zanimljiva iskustva Brajković nosi i iz Meksika.
-Prvu godinu proveo sam u Santos Laguni iz grada Toreona. Bilo mi je jako lijepo, riječ je o manjem gradu veličine Rijeke, mirnoj i ugodnoj sredini bez kriminala. Kasnije sam igrao u Mexico Cityju, ogromnom velegradu potpuno suprotnom od Toreona. Nema šanse da sretneš nekog poznatog, ima puno kriminala i opasnosti, oči su stalno „na leđima“, a udaljenosti ogromne. No, unatoč brojnim opasnostima Meksikanci su me kao narod potpuno oduševili, jako su veseli, dobronamjerni i miroljubivi.
I meksička liga dojmila se našeg internacionalca.
-Tehnički izuzetno kvalitetna liga, taktički nešto manje. Treneri forsiraju tipičan južnoamerički stil igre, a igrači su pretežno manji rastom, vrlo brzi i okretni.
Igranje na tri tisuće metara nadmorske visine
Odmah po dolasku u zemlju Pancha Ville i tortille, Brajković se na „vlastitoj koži“ uvjerio koliko je zahtjevno igrati na ekstremno velikim nadmorskim visinama.
–Toreon je polupustinjski grad na 900 metara nadmorske visine, što je za meksičke prilike vrlo nisko. Mjesec dana nakon mog dolaska igrali smo u Toluki, gradu smještenom na gotovo tri tisuće metara nadmorske visine. Prilikom zagrijavanja, primijetio sam da me svi suigrači gledaju „ispod oka“, lagano se smiješeći. Nije mi bilo jasno zašto, no shvatio sam kada je počela utakmica. Već u prvim minutama osjetio sam potpunu nemoć, a umjesto trčanja, čitav susret doslovno sam prohodao. Štipao sam se, držao za noge koje uopće nisam osjećao, kao da su paralizirane. Bilo mi je neugodno pa sam pomislio kako ću se, kad već ne mogu trčati, iskazati barem u igranju glavom, što mi je uvijek bila jaka strana. Nakon jednog kornera skočio sam i osramotio se promašivši loptu za više od pola metra, nikada u karijeri tako nešto nije mi se dogodilo. Kasnije su mi objasnili da u jako prorijeđenom zraku lopta puno brže leti, zato me toliko preskočila. Sutradan, njihovi mediji bili su puni kritika na moj račun, pitajući se koga su to doveli? Ipak, nakon nekoliko utakmica organizam mi se prilagodio na takve ekstremne uvjete pa kasnije nije bilo problema.
Problema nema niti danas, kada je igrački dres zamijenio onim trenerskim.
-Nakon igračke karijere koju sam zaključio igrajući u Primorcu iz Biograda na Moru trebalo je krenuti dalje. Isprva me trenerski posao nije privlačio, no kada sam u duetu s Renatom Pilipovićem s juniorskom momčadi Rijeke ostvario prve veće uspjehe promijenio sam mišljenje i do kraja „zagrizao“. Vodio sam s Pilipovićem Rijeku II i kadetsku momčad Bijelih, a onda se odlučio na odlazak u samostalne trenerske vode. Od 2015. godine sjedio sam na klupi Lošinja, Primorca iz Biograda na Moru, Orijenta, Naprijeda i Rudara, a trenutno sam trener Pazinke te član stručnog stožera U-17 reprezentacije. Zadovoljan sam i nije mi žao što do sada nisam trenirao neku prvoligašku momčad jer Treća liga vrlo je zanimljiva, nogomet se igra s istim žarom kao i prvoligaški, iako naravno, slabije kvalitete. Nisam isključio prvoligaške ambicije, smatram da mi je mjesto u nekoj takvoj sredini, no s obzirom da je samo deset elitnih klubova to je izuzetno teško. Sve su opcije u igri, od treniranja nekog prvoligaša, drugoligaša ili odlaska u inozemstvo. Još nisam gotov trener, imam puno prostora za napredak.
