Vratar, trener, djelatnik. Rijetko se koji sportaš može pohvaliti takvom širinom i uspješnošću u različitim sportskim funkcijama kao dopredsjednik Orijenta Marinko Koljanin. Nekada izvrstan vratar prvoligaške momčadi Zagreba iz „zlatnih“ 80-ih, „desna ruka“ velikog Otta Barića na klupi Salzburga te trofejni sportski direktor Rijeke, prve je nogometne korake napravio na Krimeji.
-Zanimljivo kako sam počeo kao krilni napadač, a tek kasnije stao na vrata. U to vrijeme kasno se počinjalo s treningom, no svi smo igrali u svojim kvartovima, po čitave dane na tadašnjoj Toretti provodili smo s loptom. Sa mnom u razred išao je i Boris Tičić, bili smo vrlo talentirani, u petom razredu pobjeđivali smo osmaše. Primijetio me tadašnji trener Rijeke Stevan Vilotić i doveo u klub, ali profesor tjelesnog iz moje osnovne škole zabranio mi je treninge na Kantridi, mogao sam igrati isključivo za školsku momčad. Kasnije sam se vratio u Orijent, stao na vrata, i s vremenom postao član jedne od najboljih generacija u povijesti kluba. Igrali smo početkom 80-ih četvrtfinale Kupa s titogradskom Budućnosti, a ubrzo nakon te utakmice otišao sam u Zagreb.
Koljanin je stigao u danas kultnu momčad, „krcatu“ asevima poput pokojnog „Koke“ Smoleka, Lipovca, Rukljača, Kovačića, Antolića, Čopora, Čerčeka.
-Prekrasan period života u klubu kojeg su Zagrepčani jako voljeli. Liga bivše države bila je jedna od najjačih u Europi, ipak je to bilo tržište od 20 milijuna ljudi. Najteže je bilo igrati s bosanskim klubovima, igralo se jako grubo, a vratari niti izbliza nisu bili zaštićeni kao danas. Jednom sam u Tuzli na početku utakmice, nakon ubačaja sa strane, krenuo uhvatiti loptu. U tome sam uspio, ali usput dobio takve udarce u rebra od trojice protivničkih igrača da sam do kraja susreta loptu isključivo boksao. Mnoge sam utakmice branio dobro, ali pamtim i jedan težak poraz. U onoj legendarnoj sezoni 81.’/82′. kada je Dinamo pod Ćirinim vodstvom osvojio titulu, u Maksimiru smo izgubili s visokih 7:0, čak nam je i Zajec, koji je rijetko davao pogotke, ugurao loptu u mrežu.
Legendarni Stari grad
Osim po prvoligaškom periodu u Zagrebu, Koljanina i danas mnogi pamte kao vratara čuvene riječke malonogometne momčadi Staroga grada. Marijan i Mile Tabar, Rudi Nikolić, Miro Brnelić i Marinko Koljanin ostali su „urezani“ u sjećanja ljubitelja nogometa u Rijeci, ali i puno šire.
-Bili smo gotovo nepobjedivi. Na Prvenstvu Jugoslavije 1983. osvojili smo treće mjesto i to bez pola momčadi. Na turniru u prepunoj Dvorani mladosti s 2:1 pobijedili smo onu legendarnu momčad Rijeke koja je krajem 70-ih osvojila dva uzastopna Kupa. Osim prve petorke, povremeno su igrali Danko Matrljan i Nenad Gračan, a lokalnom malonogometnom scenom dominirali smo čitavo desetljeće.
Iz Zagreba je Koljanin sredinom 80-ih stigao u Salzburg, vjerojatno najvažniju stanicu njegove nogometne karijere.
-Sa Salzburgom sam prošao nevjerojatan put, od drugoligaških utakmica do finala Kupa UEFA. Do 92′ sam bio na vratima, a onda postao član stručnog stožera velikog Otta Barića.
S Barićem, koji je među Austrijancima zbog europskih finala s Rapidom i Salzburgom te osam nacionalnih titula stekao status nogometnog „božanstva“, prošao je „sito i rešeto“, zapamtivši dobro stručne kvalitete kasnijeg hrvatskog izbornika.
–Barić kao trener kombinacija je taktičkih znanja i psihologije vođenja grupe. Bez konflikta, bez galame i vikanja, ali s autoritetom znanja. Odlično je pripremao utakmice, igračima uvijek davao kratke i jezgrovite upute te konkretne zadatke. Barić je tada igrao presing odmah nakon izgubljene lopte što je danas uobičajeno, a tada je predstavljalo avangardu. Nakon Salzburga, bio sam mu pomoćnik u turskom velikanu Fenerbahčeu te Lasku iz Linza kojeg sam kasnije samostalno vodio osvojivši domaći Kup.
Veliki Otto Maximale poznat je i po antologijskoj rečenici kako mu “uvijek fale dva igrača”.
-Pokojni sportski novinar Tomislav Židak često se šalio s tom Ottovom tvrdnjom. Ali, ako malo razmislite, i u nogometu i u životu često je upravo tako. Zadnja dvojica, trojica, otpadaju, a na njihovo mjesto dolaze jače i bolje zamjene. A nadimak “Maximale” dobio je zbog traženja da se na utakmicama i treninzima uvijek igra maksimalno. Inače, Otta su igrači voljeli. Bio im je simpatičan jer je razmišljao na hrvatskom, a govorio na njemačkom. Tako bi često na njemačkom jeziku “ispalio” neku hrvatsku “kovanicu” što ih je istovremeno zbunjivalo i zabavljalo.
Na klupi u finalu Kupa UEFA
U proljeće 94′ dobio je priliku života. Finale Kupa UEFA protiv Intera na kultnom milanskom San Siru zbog Barićeve kazne vodio je kao glavni trener Salzburga.
-Utakmica je odigrana u nevjerojatnom ambijentu pred oko 80 tisuća gledatelja, od toga čak 15 tisuća naših. Čitavu tu sezonu vladala je, za austrijske pojmove, totalna euforija, djevojke su vrištale ispred stadiona prije treninga i utakmica, svi smo dobivali tisuće pisama, tretirali su nas kao neke svjetske rock zvijezde. Tada je u Salzburgu igrao i naš Nikola Jurčević, a zanimljivo je da u gradu gotovo nikada nismo platili piće. U Turskoj ili Italiji to je potpuno normalno, ali ako ti se to dogodi u Austriji, znaš da si napravio nešto posebno. (smijeh)
Iz austrijskog razdoblja Koljanin posebno pamti i nedavno preminulog Ivicu Osima, velikog stručnjaka s kojim se često susretao dok se kao trener Laska nadmetao s Osimovim Sturmom.
-S Osimom sam se sučelio u finalu Kupa u Beču. U regularnom dijelu susreta bilo je 1:1, a onda me “Švabo” prije početka izvođenja jedanaesteraca pozvao u svlačionicu rekavši: „Slušaj, mi smo svoje završili, ovo je sad lutrija, gledat ćemo unutra na televiziji“.
I Osim je, poput Barića, na Koljanina ostavio izvrstan dojam.
-Osim je od Sturma potkraj 90-ih napravio “mali Željezničar”, igrajući brzo, s jednim do dva dodira. Jednom mi je priznao kako Osim igrač nikada ne bi igrao kod Osima trenera zato što je puno driblao.
S Bobićem i Vugrinecom do dva Kupa
Na poziv tadašnjeg predsjednika Rijeke Roberta Ježića, 2005. vratio se iz Austrije, preuzevši funkciju sportskog direktora Bijelih.
–S budžetom od 20 milijuna kuna bili smo drugi iza velikog Dinama, mnogo većeg od ovog danas. U momčadi je igralo čak 16 domaćih igrača, od Linića, braće Sharbini, Šarića, Radmana, itd. U tom periodu povukao sam dva poteza na koja sam posebno ponosan, a to su dovođenja Fredija Bobića i Davora Vugrineca. Euforija koju je Bobić izazvao svojim dolaskom bila je neviđena, a čitavo to razdoblje pamtim kao vrlo lijepo i uspješno, začinjeno osvajanjem dva Kupa.
Dopredsjednik „Crvenih s Krimeje“ okušao se kasnije i u arapskom svijetu.
-U jednom trenutku, osim mene, u krugu stotinu kilometara radili su Srećko Juričić, Zlatko Dalić i Matjaž Kek, kolege s kojima sam se svakodnevno družio. Inače, moja iskustva iz tog svijeta su izvanredna. Zbog ekstremnih vrućina život se odvija u ogromnim, klimatiziranim shoping centrima pretvorenima u prave gradove, ali živi se vrlo kvalitetno. Ako pričamo o nogometu, morao sam se prilagoditi njihovom mentalitetu. Recimo, tamo je potpuno normalno da igrači kasne na trening. Moj pomoćnik Danko Matrljan ljutio se zbog toga dok sam ih ja pustio da kasne, jednostavno, u tom svijetu moraš pokazati razumijevanje i fleksibilnost želiš li od igrača dobiti maksimum.
Danas je Koljanin dopredsjednik Orijenta, kluba koji je pod njegovim i vodstvom predsjednika Saše Matijaša, iz Četvrte lige došao do kvalifikacija za ulazak u 1. HNL.
–Jedan smo od rijetkih klubova koji troši onoliko koliko zaradi. Za razliku od većine drugih sredina koje troše 95% javnog novca, kod nas je obrnuto. Imamo šezdeset sponzora i zid s reklamama, tako funkcioniramo. Lako je obećati novac kojeg nemaš i napraviti dugove, mi to ne želimo, klub će ući u najviši rang onda kada financijski bude spreman za takav korak. Nažalost, još uvijek nemamo pomoćni teren što nam je nasušno potrebno, prvenstveno za razvoj naših mlađih kategorija.
Nakon što je zbog loših proljetnih rezultata s mjesta trenera odstupio dosadašnji trener Edo Flego, Koljanin se još jednom privremeno prihvatio trenerskog posla. U posljednja četiri kola „nagnuti crveni brod“ pokušat će dovesti u „mirnu luku“.
-Lako je reći, a teško ostvariti. Želim igračima vratiti energiju i vjeru u svoje sposobnosti, dat ćemo sve od sebe da Orijent zadrži drugoligaški status.
