Iako ga među nogometnim vratnicama nema već dvadesetak godina, većina navijača Rijeke i pratitelja HNL-a još se sjeća Đonija Tafre, vratara koji je od 95′ do 02′ čuvao vrata Bijelih. Prepoznatljivog imidža, s kratkom frizurom, bradom i donjim dijelom trenerke „blistao“ je u mnogim važnim susretima, a posebno upečatljiva izdanja zabilježio u sezoni 1998./99., kada je Gračanova Rijeka remijem u čuvenoj utakmici s Osijekom u posljednjem kolu prvenstva ostala bez prvog naslova državnog prvaka.
-Igrali smo odlično čitavu tu sezonu, ali u posljednjem kolu pred rekordnim brojem gledatelja na Kantridi popustili pod pritiskom medija i navijača. Gledajući s ove distance, trebali smo prije te utakmice s Osijekom „pobjeći“ iz grada na nekoliko dana, psihički se kvalitetno pripremiti za taj presudan susret. Nismo to učinili, baš suprotno, ostali smo u Rijeci, dijelili karte poznanicima i navijačima, davali intervjue, gledali danima tu „užarenu“ atmosferu i jednostavno „pukli“ na utakmici. Mnogi igrači bili su neiskusni i prvi put u karijeri igrali tako važan susret, šteta, bila je to ogromna prilika za naslov.

Ta sezona bila je vrhunac Vaše karijere, a kakav je bio početak?
-U vrijeme moga odrastanja na splitskom Brdu bavili smo se svim sportovima, nogometom, košarkom, stolnim tenisom, bila je to nevjerojatno kompetitivna atmosfera, svaka je utakmica bila „na nož“, trebalo se uvijek iznova dokazivati, naučili smo odmah od malih nogu na borbu i spoznaju da se za pobjedu moraš „krvavo“ izboriti. Organizirano sam počeo trenirati 79′, i u prvo vrijeme igrao na poziciji napadača. Na jednoj utakmici nismo imali vratara pa sam stao na gol i na njemu ostao. Zanimljivo kako sam nekoliko godina igrao na pozicijama napadača i vratara, ovisno o potrebama prije svake utakmice. Ponekad mi je žao što nisam ostao u špici, možda bih više napravio u nogometnoj karijeri. Igranje u vrhu napada kasnije mi je pomoglo u čitanju protivničkih napadača, mogao sam predvidjeti što će odigrati, na koji će način šutirati.
Kada ste došli u Hajduk?
-Počeo sam u Hajdukovoj podružnici, ali već početkom 80-ih došao na Poljud. Prošao sam čitav omladinski pogon, a moji vršnjaci i suigrači bili su Igor Štimac, Robert Jarni, Slaven Bilić i nešto mlađi Alen Bokšić. Nosio sam kapetansku vrpcu, a već sa 17 godina zaigrao u prvoj momčadi s braćom Vujović, Sliškovićem i ostalim čuvenim igračima tog doba. Imao sam veliku tremu, a ohrabrio me kapetan Zlatko Vujović. Čak 16 igrača iz moje generacije potpisalo je profesionalne ugovore, jedino ja i još jedan kolega nismo. Razlozi nisu bili nogometni, ali bilo je to davno pa nema previše smisla o tome govoriti.
Kako se dalje razvijala Vaša karijera?
-87′ sam otišao na posudbu u Solin, a onda, nakon Baške Vode i Primorca došao u Šibenik. Igrali smo Drugu ligu bivše države, a suigrači su mi bili Marenci, Godinić, Pauk, Belopoja, Muriqi, Maretić, strašno jaka momčad koja je ostala zajedno i raspadom Jugoslavije te početkom HNL-a. Bila su to teška ratna vremena, putovali smo pod granatama, snajperima, a jednom su usred treninga na teren počele padati kasetne bombe. 93′ odlazim u Varteks, no u Varaždinu se nisam naigrao, prednost je imao reprezentativni vratar Mrmić. Ipak, to razdoblje ostalo mi je u lijepom sjećanju jer smo se borili za naslov prvaka te igrali finale Kupa. Pamtim ogroman entuzijazam i energiju navijača i pokojnog predsjednika Anđelka Herjavca te mnoge suigrače među kojima i našeg izbornika Zlatka Dalića.
Kakav je Dalić bio igrač, s kime bi ga usporedili?
-Nikada ne bih pogodio da će biti trener, a kao igrač nekako je po stilu najbliži Gennaru Gattusu ili Arijanu Ademiju. Dalić je jako dobar čovjek, a već tada uz nogomet bavio se privatnim biznisom, pokazivao poduzetničke sklonosti.

Sredinom 90-ih dolazite na Kantridu. Branili ste u Rijeci punih sedam sezona, ali vratimo se još jednom na onu famoznu 99′. Prije početka te sezone nitko vas nije vidio ni blizu vrha?
-Ma kakvog vrha, prognozirali su nam ispadanje iz lige. Mislim da je ključ uspjeha bilo neviđeno zajedništvo koje se dogodilo sasvim slučajno. Bili smo složni, družili se i izvan terena, stvorila se „kemija“ koja se jasno vidjela na utakmicama. Drugo, bili smo neopterećeni autsajderi koji su igrali utakmicu po utakmicu, „rasli“ iz kola u kolo sve do kraja prvenstva kojeg smo izgubili u zadnjim sekundama.
Nakon uspješne igračke karijere krenuli ste u trenerske vode, radite uglavnom u mlađim uzrasnim kategorijama. Radili ste u omladinskom pogonu Rijeke, sada ste u Orijentu. Kako ste zadovoljni?
-Vremena su se jako promijenila. Nekada su djeca čitave dane igrala nogomet u kvartu, eto, mogu istaknuti svoj osobni primjer. Kada sam prvi put došao na organizirani trening mogao sam pogoditi, dodavati, trčati, znači, došao sam u klub samo na finalnu obradu. Danas na treninge dolaze djeca koja ne znaju trčati, hodati, udariti loptu i tu je najveća razlika, iako i danas ima talenata.
Kaže se kako moraš biti “pomalo lud” da bi bio vratar. Vi ste na toj poziciji proveli dvadeset godina, je li to istina?
-Ma dobro, tako se kaže, ali istina je da vratar mora razmišljati za čitavu ekipu. Mora se znati postaviti, znati izaći na loptu, mora imati tehniku, razumjeti taktiku, imati brzinu, radi se o vrlo zahtjevnoj poziciji u momčadi.
Koje vratare današnjeg doba najviše cijenite?
-Teško mi je odgovoriti na to pitanje, većina današnjih vratara koje gledamo u najvećim europskim klubovima na terenu djeluju poput robota. Puno više volim stil starijih vratara koji su imali eleganciju i lepršavost.
Voditelj ste Škole nogometa u Orijentu te trener juniorske momčadi. Kakva je situacija u mlađim kategorijama na Krimeji?
-Igramo Prvu juniorsku ligu, a s prvom momčadi trenira pet, šest igrača, znači da kvalitete ne nedostaje. Do prije nekoliko kola bili smo u komotnoj situaciji, no, sada se borimo kako bi izbjegli kvalifikacije za ostanak. Ipak, tijekom sezone smo bilježili vrlo dobre rezultate, „otkinuli“ bodove Dinamu, Hajduku i Osijeku.
Šanse hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu?
-Imamo šanse za odličan rezultat, važno je samo da dobro krenemo u turnir. Izbornik Maroka Halihodžić dobro nas pozna, no Imamo izraženu individualnu kvalitetu i ako ne bude ozljeda trebali bi proći skupinu, a kasnije je sve moguće.