Nedavno osvojeno zlatno odličje na Svjetskim igrama neolimpijskih sportova u američkom Birminghamu još je jednom skrenulo pozornost na Nives Jelovicu, najtrofejniju svjetsku boćaricu svih vremena, trostruku svjetsku, dvostruku europsku, neolimpijsku i mediteransku prvakinju s brojnim medaljama s najvećih međunarodnih natjecanja.
-U Birminghamu se natjecalo u čak 34 neolimpijska sporta, od boćanja i potezanja konopa, do vožnje dronova i lacrossea. U finalu preciznog izbijanja u napetoj završnici pobijedila sam Talijanku Mariku Depetris. U prvoj seriji završilo je 12:12, nakon čega je slijedila dodatna igra do tzv. „zlatnog pogotka“. Prvo smo obje promašile, a odmah zatim pogodile svaka svoju boću. Protivnica je tada ponovo pogriješila pa sam dobila novu šansu za pobjedu. Izbornik Klarić prišao mi je u tim trenucima i rekao „daj, smiri se, odigraj to kao na treningu i bit će sve ok“. Tako je i bilo, a kad sam „odnijela“ bijelu boću pala sam na pijesak i počela plakati, prisjetila se Nives svog najnovijeg međunarodnog uspjeha.
Svjetsko zlato u SAD-u samo je jedan u nizu trijumfa tijekom izuzetne boćarske karijere, započete prije više od dva desetljeća.
-U osnovnoj školi bavila sam se gimnastikom, a nakon toga dosta dugo odbojkom. Igrala sam u matičnoj Rječini, kasnije u Kastvu, a kratku karijeru završila u Rijeci, nezadovoljna klupskim statusom. Kako se tadašnji dečko bavio boćanjem često sam ga pratila na utakmicama i treninzima, ali isključivo kao gledateljica. Nakon odlaska iz odbojke počeli su me nagovarati da probam s boćanjem kad sam već ionako stalno na boćalištu. Došla sam kod trenera Čede Vukelića u dvoranu na Podvežicu i već na prvom treningu shvatila da je „to to“. Boćanje je sport koji ti se brzo „uvuče pod kožu“, odmah su me te 99′. registrirali za Pašac i tako je krenulo.
Da krenulo! Od tada do danas Jelovica je osvojila „sve što se dalo osvojiti“, no, među brojnim odličjima jedno je posebno izdvojila.
–Zlatna medalja sa Svjetskog prvenstva u francuskom Pamiersu 2000. godine u bližanju i izbijanju u krug najdraža mi je u karijeri jer je bila prva koju sam osvojila, i to nakon samo godinu i pol boćanja. Prvom zlatu iz Francuske dodala sam kasnije još šest zlatnih medalja s najvećih natjecanja, ukupno 16 osvojenih odličja. Jedina medalja koje mi nedostaje je ona namijenjena europskim klupskim prvakinjama.
Da se umjesto boćanjem bavi nekim financijski “mrvicu” unosnijim sportom, primjerice tenisom, bankovni račun bio bi joj višestruko „deblji“, no samozatajna Riječanka grobničko-kastavskih korijena ne žali što je umjesto teniskih terena odabrala jogove.
-U Hrvatskoj se jedino moja reprezentativna kolegica Ria Vojković i ja poluprofesionalno bavimo boćanjem, ostale boćarice ne primaju nikakvu novčanu naknadu. Iznimke su još članice Škole boćanja Čavle Nikol Marelja Bošnjak i Carrolina Bajrić koje kao mlade i perspektivne boćarice dobivaju sredstva iz olimpijskog programa. Osobno Imam sreću da je uz mene dobar menadžer, mislim na moga supruga, uz osmijeh je otkrila Jelovica. Inače, kod nas se u Prvoj ligi natječe sedam ženskih klubova, a najviše je ekipa iz Primorsko-goranske županije, zatim Istarske, dok Dalmaciju predstavlja Komiža s otoka Visa.
Nakon što je nekoliko sezona nosila majicu boćarica Labina, Nives se preselila nešto južnije, postavši ovoga ljeta članica pulske Nove Verude.
-I dalje sam ambiciozna, dok god me zdravlje bude služilo bit ću motivirana za treninge i natjecanja. Možda za pet, šest godina neću izbijati na današnjoj razini, ali sigurna sam da ću biti itekako konkurentna, uvjerena je Nives, jedna od onih sportašica kojima ne treba previše vremena da dođe u vrhunsku formu.
–Dok traje domaća liga treniram dva puta tjedno po dva sata plus utakmica vikendom. Prije velikih natjecanja u punom sam treningu barem mjesec dana. Posljednjih desetak dana prije nastupa na Svjetskim igrama trenirala sam svakoga dana od 9 do 13 sati po najjačem suncu na vanjskom terenu na Podvežici. Čedo (trener Čedo Vukelić, op.a.) me je stalno upozoravao i govorio „dosta je bilo, hodi va hlad“,ali nisam se dala s boćališta.
Uz igračku, najtrofejnija hrvatska i svjetska boćarica paralelno „gura“ i trenersku karijeru, a trenutno je na poziciji izbornice ženske juniorske reprezentacije.
-Nema straha za hrvatsko žensko boćanje, imamo nekoliko vrlo kvalitetnih mladih igračica. Izdvojila bih Emu Maršanić iz Škole boćanja Čavle, riječ je o djevojci koja ima sve predispozicije da jednoga dana naslijedi Riju, Carrolinu, Nikol ili mene, a odlična je i njezina klupska kolegica Dora Fućak.
Puno ranije od juniorske dobi bitno je naučiti osnovne boćarske tehnike te razviti najvažnije motoričke sposobnosti.
-Osim preciznosti i agilnosti, s mladima radimo na boćarskom stavu i ispravljamo najčešće greške poput nepravilno postavljenih nogu i ramena kod „koštivanja“ boće. Uz to, gledamo kakav im je zalet, vuku li noge ili trče ispravno, istrčavaju li za boćom, puno je tu tehničkih detalja koje treba usavršiti.
Kao i kod muškaraca, svijetom ženskog boćanja vladaju Italija, Francuska, Slovenija i Hrvatska.
-Do pojave pandemije koronavirusa vrlo jaka bila je i Kina, no trenutno je nema u svjetskom vrhu. U posljednje vrijeme pojavila se i Turska. Ne radi se tu o nekoj velikoj širini kadra, većinu disciplina pokrivaju dvije igračice, inače rođene sestre. Jako su napredovale i južnoameričke reprezentacije, pogotovo Čile i Argentina.
Igrajući više od dva desetljeća na visokoj međunarodnoj razini, Jelovica je posjetila brojne destinacije, no, kao i većina sportaša, najčešće je u velikim svjetskim gradovima upoznavala isključivo hotele.
-Iznimka je Svjetsko prvenstvo u Kini 2006. godine, kada smo stigli pet dana prije natjecanja. Posjetili smo Kineski zid, prošetali Pekingom, vozili se njihovim tradicionalnim rikšama, vidjeli stari, drevni dio Kine. Ipak, više od Kine svidio mi se SAD, možda zato što sam čitav život maštala da odem tamo. Fascnirala me čistoća ulica, nema šanse da nađete jedan, jedini papirić na podu, puno je zasađenog cvijeća, urednih parkova, a ljudi su nevjerojatno ljubazni i otvoreni.
Ono što pomalo muči Jelovicu, generalni je odnos prema neolimpijskim sportovima.
–Nije dobro to razdvajanje olimpijskih i neolimpijskih sportova, jer što ću ja primjerice reći svojoj kćerki, „slušaj, nemoj krenuti u boćanje jer tu nećeš imati financijske koristi, niti ćeš zaslužiti sportsku mirovinu”. Boćanje je jedan od naših najtrofejnijih sportova i osvajači svjetskih i europskih medalja trebali bi se adekvatno nagraditi, smatra vrhunska boćarica koja uz igračke ima i velike trenerske planove.
-Želim još dugo trajati kao igračica, ali i svoje znanje prenositi na mlade boćarice i boćare, otkrila je za kraj zvijezda ženskog svjetskog boćanja.
