„Teško je opisati trenutak sreće kojeg penjač doživi kada se popne na vrh najviše planine svijeta. Biti u tom trenutku najviši čovjek na svijetu, nagrada je za sve rizike i napore koji su prethodili usponu.“ Riječi su to Stipe Božića, čuvenog hrvatskog alpinista, novinara i putopisca koji je tijekom Malinska Outdoor Weekenda održao predavanje o svojim brojnim alpinističkim podvizima.
Prvi uspon na Mount Everest
Tog iznimnog Splićanina gotovo da nije potrebno posebno predstavljati. Malo je onih koji nisu čuli za njegove „epske“ uspone na Mount Everest, K2, Kangchenjungu i druge najviše svjetske planine, masive koji na sam spomen kod većine ljudi izazivaju ogromno strahopoštovanje. Božića se može slušati satima, a posebno kada govori o usponu na Mount Everest, najviši svjetski vrh na kojeg se kao član prve jugoslavenske ekspedicije prvi put popeo 1979. godine.
-Nakon uspješnog uspona na afganistanski Hindukush 75′ kvalificirao sam se među 24 penjača za uspon na Mount Everest. Zajedno s poznatim slovenskim alpinistom Stanetom Belakom-Šraufom i šerpom Ang Phuom uspio sam se nakon višednevnih nadljudskih napora 15. svibnja popeti na vrh. Bio je to neopisiv osjećaj, ali nije bilo vremena za slavlje, jer u tom trenutku obavili smo tek polovicu posla.
–Puno opasniji bio je silazak u podnožje planine. Zatekli su nas loši vremenski uvjeti, počeo je padati snijeg i puhati jak vjetar, pa smo jako usporeno napredovali. Noć smo dočekali na 8300 metara visine, bili smo prisiljeni prenoćiti, iako bivak na toj visini nikada nitko prije nas nije preživio. Zabili smo klinove i našli pogodnu poziciju, a noge stavili u ruksake kako bi održali kakvu, takvu toplinu. Iako smo bili strašno iscrpljeni, morali smo čitavu noć ostati budni, jer san bi u tom trenutku značio sigurnu smrt. Kod hipotermije se krv slijeva u središnje organe, ali se pojavljuje i jedan lažni osjećaj topline i jake pospanosti, a to je najopasnije. Mi smo čitavu noć trljali nogu o nogu, pljeskali rukama i nekako uspjeli dočekati jutro, iako smo bili bez šatora, deka i sličnih stvari potrebnih za noćenje u planini, naglasio je Božić.
Unatoč uspješnom usponu, prva Božićeva ekspedicija na najviši svjetski vrh završila je tragičnim događajem.
-Kad smo već prošli najgore i došli na relativno jednostavan teren, naš prijatelj šerpa Ang Phu se okliznuo i pao dvije tisuće metara niže na jedan ledenjak. Bio mi je to strašan šok, iako smo se poznavali samo dva mjeseca osjećao sam gubitak bliskog prijatelja. Kad sam se konačno spustio u podnožje Himalaje požurio sam kući, odlučivši da se tamo više neću vraćati.
Božić se ipak deset godina kasnije još jednom vratio na Everest, ovoga puta kao član makedonske ekspedicije s Vikijem Grošeljom i Dimitrom Ilijevskim.
-Alpinisti su ustvari veliki sanjari, jer od svojih uspona nemaju financijske koristi, ali nosi ih ta želja da nešto osvoje, da budu prvi. Krenuli smo se uspinjati južnom stranom Himalaje, istom onom po kojoj su se 1953. popeli sir Edmund Hillary i šerpa Tenzing Norgay. Glavni motiv bila mi je mogućnost da postanem prvi čovjek na svijetu koji će pod nogama imati dva najviša grebena najviše svjetske planine. Imali smo sreće s vremenskim prilikama i uspjeli doći do vrha. Zanimljivo kako taj pothvat nije napravio netko kome su planine prirodno okruženje nego čovjek iz Dalmacije, Splićani bi pogrdno rekli Vlaj, našalio se Božić.
I s uspona na još jedan od poznatih himalajskih vrhova Kangchenjungu visok 8586 metara, Božić nosi zanimljive uspomene.
-Na vrh Kangchengjunge stigao sam mjesec dana prije početka Domovinskog rata i odmah istaknuo hrvatsku zastavu, a svoju zastavu poželio je staviti i Slovenac Viki Grošelj koji se popeo zajedno sa mnom. U to vrijeme slovenski parlament još uvijek nije bio donio odluku o tome kako će izgledati nova slovenska zastava, pa je Viki s one stare, socijalističke samo „otparao“ zvijezdu. Kad smo malo bolje pogledali, shvatili smo da je tako postala identična ruskoj, sa smiješkom će Stipe.
Antarktika predivna i pusta, Sjeverni pol prepun bijelih medvjeda
Naravno da su pustolovni Stipin i Grošeljev duh morali istražiti i prostranstva Antarktike i Sjevernog pola.
-Na Sjeverni pol krenuli smo 1999. godine s ruske, sibirske strane. To mjesto je ustvari poput nekog oceana na čijoj je površini ledena kora duboka četiri metra. Krećući se prema tamo susreli smo miroljubive narode srodne Eskimima koji žive u šatorima, a kreću se pomoću saonica koje vuku sjeverni jeleni. Napredovali smo na skijama, vukući za sobom hranu i svu ostalu opremu. Među stvarima je bila i puška bez koje nismo smjeli krenuti. Naime, Sjeverni pol prepun je bijelih medvjeda koji će vas sigurno pojesti ako ih ne uplašite pucnjem, upozorio je Božić. Upravo tako stradala je članica francuske ekspedicije kada je otišla mokriti iza jednog većeg komada leda. Njezine kolege upozoravale su je da se ne udaljava, ali nije ih slušala. Odjednom se prema njoj zaletio medvjed, zgrabio je i ubacio u obližnji kanal, nažalost bila je gotova.
-Što se tiče Antarktike, 1997. s još 18 članova slovenske ekspedicije avionom sam sletio u podnožje Mount Vinsona, planine visoke pet tisuća metara. Uspon na vrh trajao je 15-ak sati, a natrag smo se spustili na skijama. Izvanredan je osjećaj spuštati se stazom po kojoj se nikada nitko prije tebe nije spustio, praviti brazde u netaknutom snijegu. Osvojili smo tamo još nekoliko vrhova na koje do tada ljudska noga nije kročila. Osjećali smo se poput nekih pionira, a jednoj od tih novoosvojenih točaka dao sam ime Croatia.
-Antarktika je inače skroz pust, a ujedno i najsušniji kontinent. Potpuno je nenaseljena, jedino uz njezine obale žive pingvini. Mnogi misle da tamo ima i polarnih medvjeda, ali to nije istina. Nema ničeg, ni kukaca, niti bilo čega drugoga. I upravo radi toga njezini istraživači trude se Antarktiku održati čistom. Znači, sve što na taj kontinent sa sobom donesete morate odnijeti natrag, pa čak i vlasititi urin. E sad, neki će reći „neš’ ti opreza, baš će te neko’ vidjeti ako se popišaš“, ali nije tako. Baš zbog toga što nikada nema padalina ostaju svi tragovi, i onda bi neka ekspedicija koja bi došla nakon nas mogla reći „ma vidi ti ovih Hrvata kako su sve zapišali“, simpatično je dometnuo legendarni Stipe.
Zanimljivo je bilo čuti kako su se ekspedicije 70-ih i 80-ih godina u vrijeme Stipinih čuvenih uspona pripremale za svoje penjačke poduhvate.
Ključna “upenjanost” alpinista
–Imali smo višegodišnje pripreme, ali nije to bilo kao danas, da dođeš u neku specijaliziranu trgovinu i kupiš sve što ti treba. Morali smo se snalaziti i većinu toga improvizirati. Primjerice, sami smo šivali šatore, pojačavali planinarske cipele, pleli džempere, sve se radilo ručno. Uz to, svakodnevno smo trčali te provodili program penjanja od najmanje jedne 300-metarske stijene tjedno, i to u različitim vremenskim uvjetima. Samim penjanjem postizali smo određenu psihološku pripremu, mi alpinisti to zovemo „upenjanost“. Recimo to ovako, pripremajući se u dvorani moguće je doći do određene fizičke pripremljenosti, ojačati mišiće, pojačati gipkost, itd. No, kad bi nekog takvog doveo na 30 ili 40 metara visine i rekao mu da se drži pao bi za pola minute, jer njegovo tijelo nije na to naviklo, upozorava Božić.
Nažalost, „romantičarska“ alpinistička vremena nepovratna su prošlost, kaže Stipe.
–Alpinizam se danas jako komercijalizirao. Ljude koji se žele popeti na Mount Everest još od podnožja planine vode šerpe, nose im opremu i kisik, pripremaju hranu, postavljaju šatore, a za taj doživljaj plate oko 36 tisuća dolara. Danas su ljudi bogatiji, puno je onih koji bez problema mogu izdvojiti 40-ak tisuća dolara za uspon. Nekada smo moje kolege i ja morali čekati inflaciju pa dinare pretvarati u marke da bi realizirali putovanja. Sjećam se kako smo jednom jedva skupili minimum novca za odlazak na ekspediciju. Imali smo točno koliko je trebalo i ni marke više, nismo si mogli priuštiti niti jedno pivo, o nosaču da ne govorim. Dođemo mi tako u Kathmandu, a ono rupija devalvirala 50%, i mi odjednom bogati, šaljivo će Božić.
Veliko alpinističko iskustvo Božiću je pomoglo u njegovom angažmanu u HGSS-u, službi u koju je, spašavajući živote ljudi, utkao svoju veliku plemenitost i nesebičnost.
-Sudjelovali smo u mnogim složenim akcijama spašavanja, pogotovo iz lavina koje su najčešći uzrok stradavanja alpinista. Većina alpinista uključena je u Hrvatsku gorsku službu spašavanja, to je jedan od načina na koji vraćamo društvu za sve što je uložilo u nas prilikom naših ekspedicija i istraživanja. Tu smo i ljeti i zimi, na Velebitu, Paklenici i drugim nepristupačnim terenima na kojima spašavamo ljude koji “zaglave” na stijenama ili zalutaju u bespućima, a sve to radimo volonterski.
Stipe je većinu radnog vijeka proveo kao zaposlenik HRT-a, režiravši brojne dokumentarne filmove o svojim putovanjima, što smatra najvrijednijom ostavštinom.
–Kada nas jednog dana ne bude, iza nas će ostati naše priče, zaključio je legendarni alpinist i putopisac. Od onoga što sam čitav život radio nemam neke materijalne koristi, ali ostaje to bogatstvo priča koje s velikim zadovoljstvom prenosim ljudima, to je nešto što nema cijene, zaključio je “veliki” Stipe Božić.
