„Mislim, dakle postojim“, rekao je čuveni francuski filozof Rene Descartes i bio u pravu. No, da je umjesto mislim upotrijebio riječ trčim, ne bi nimalo pogriješio. Jer, trčanje je doista usađeno u ljudski DNK. Da bi preživjeli, naši preci morali su dovoljno brzo i ustrajno trčati za lovinom, a istovremeno i bježati ukoliko bi se sreća u lovu okrenula. S obzirom na snažne kosti njegovih stopala, prvi je trkač vjerojatno bio australopitek, čovjekov daleki predak koji je između 4-1. milijuna godina pr. Kr. živio u otvorenim savanama.
Za naše je pretke sposobnost brzog trčanja predstavljala uvjet opstanka. Crteži s trkačima zabilježeni su još u špiljama u istočnoj Španjolskoj (9000-4000 godina pr. Kr.), a brojni su i u afričkoj umjetnosti (od 7000 godina pr. Kr. do početka n.e.), gdje se već može prepoznati stil trčanja nalik današnjem.
S vremenom, od lovca na plijen čovjek se pretvorio u lovca na medalje i lovorove vijence. Antičke olimpijske igre predstavljale su veliki sportski spektakl staroga doba, manifestaciju na kojoj je upravo trčanje bilo prva poznata disciplina.
Prvi antički olimpijski pobjednik Koreb iz Elide
Zanimljivo kako je od prvih antičkih Igara 776. godine pr. Kr., pa sve do onih održanih 680. pr. Kr. na programu bilo isključivo trčanje na jedan stadij. Prvi je pobjednik bio Koreb iz Elide. Inače, jedan stadij imao je 192,8 metara, a ta je mjera određena zbog svećenika koji su, kako bi upalili vatru na žrtveniku u Olimpiji, morali prijeći upravo tu dužinu.
Vjerojatno najpoznatija trkačka priča iz povijesnih udžbenika ona je o hrabrom Fidipidu, atenskom vojniku koji je nakon pobjede nad Perzijancima 490. godine pr. Kr. trčao od Maratonskog polja do Atene. Pretrčavši dužinu od 40-ak kilometara sunarodnjake je razveselio veselom viješću, no njegovo tijelo nije izdržalo ogroman napor dugog trčanja pod punom ratnom opremom. U spomen na Fidipida, današnji maratonci trče upravo tu dionicu na jednoj od najtežih maratonskih staza, prepunoj uzbrdica i neravnina.
Od Spiridona Louisa do Usaina Bolta
I na olimpijskim igrama modernog doba trčanje je odmah zauzelo vrh popularnosti, a tako je ostalo sve do danas. Već prve Igre u Ateni 1896. godine ispisale su jednu od najpoznatijih trkačkih olimpijskih priča, i to u najtežoj od svih utrka, maratonu. Glavni junak zvao se Spiridon Louis, Grk koji se prije te Olimpijade gotovo i nije natjecao. Na početku utrke nije bio među vodećima, da bi polako, posustajanjem glavnih favorita, oko 36. kilometra iznenada preuzeo prvu poziciju. Trčao je u grčkoj narodnoj nošnji, a uz stazu se krijepio narančama i vinom. Posljednje metre prije cilja pridružio mu se i grčki prijestolonasljednik, a kao nagradu za zlatnu medalju dobio je doživotno besplatno brijanje i mljevenje žita.
Idućih stotinu godina na najvećem svjetskom sportskom događaju ispisane su tisuće fantastičnih trkačkih priča, a neke od njih postale su mitske. U legendu je ušao nevjerojatni Emil Zatopek, odnosno „češka lokomotiva“, kako su mu rado „tepali“ u tadašnjim svjetskim medijima. Čuveni Čeh je na Olimpijskim igrama 1956. u finskom Helsinkiju napravio neviđen podvig, pobjedivši na 5 i 10 tisuća metara te maratonskoj utrci, iako prije tih igara nikada u životu nije istrčao najdužu disciplinu.
Igre u Rimu 1960. obilježio je Etiopljanin Abebe Bikila, koji je pobjednički maraton u “vječnom gradu” završio za tada sjajnih 2 sata i 15 minuta, ali jednako senzacionalno bilo je to što je čitavu utrku trčao potpuno bos!
Na Olimpijskim igrama 1988. u Seoulu briljirala je Amerikanka Florence Griffith Joyner, sprinterica koja je u Južnoj Koreji doslovno „letjela“ stazom. Na 100 metara istrčala je „svemirskih“ 10.54, a jednako dobra bila je i na dvostruko dužoj dionici s nevjerojatnih 21.34. Osim brzinom, na stazi se isticala neobičnim odjevnim kombinacijama, odnosno trkačkim skafanderima i izuzetno dugim lakiranim noktima, a sve do danas traju „govorkanja“ kako je popularna Flo-Jo, zbog muške mišićavosti, munjevitog napretka u kratkom periodu te smrti u 36. godini uzimala doping, no te optužbe nikada nisu dokazane.
Nemoguće je u nabrajanju najvećih olimpijskih trkačkih priča ne spomenuti sprinterskog junaka našeg doba, fenomenalnog jamajčanskog sprintera Usaina Bolta. Dovoljno je pogledati biomehaničke karakteristike njegove rekordne utrke na 100 metara u Berlinu 2009. godine, da bi se shvatilo o kakvoj se „ljudskoj mašini“ radi. Da bi ostvario još uvijek aktualni svjetski rekord (9.58) Bolt je morao postići sljedeće kinematičke karakteristike: vrijeme startne reakcije 0,146 sekundi, prosječna brzina trčanja, 10,40 m/s ili 37,50 km/h, brzina do 50. metra 34,42 km/h, brzina od 50. metra do cilja 41,38 km/h, ukupan broj koraka 40,30 koraka, dužina koraka 2,48 metara, frekvencija koraka 4,20 koraka/s.
Kenijci najbolji dugoprugaši
Nasuprot „sina vjetra“ s Jamajke, stoje „sinovi izdržljivosti“ iz Kenije. Trkači iz te afričke države čuveni su po brojnim medaljama i rekordima ostvarenim na dionicama od 5 i 10 kilometara, kao i uspjesima na maratonima koje osvajaju „kao od šale“. Ostatak svijeta jako zanima njihova tajna, pa amateri i ozbiljni trkači dolaze u Keniju na pripreme s njihovim dugoprugaškim zvijezdama. Glavni trening kamp nalazi se kod grada Itena, smještenog na visini od 2400 metara, a svi koji se odluče na tu avanturu prolaze četveromjesečni trening pod nadzorom tamošnjih stručnjaka. Postoje teorije kako dobar dio svojih uspjeha, osim velikoj nadmorskoj visini, Kenijci duguju drukčijoj fizionomiji, jer njihovi se listovi nalaze odmah ispod koljena i dosta su manji od listova bijelaca, zbog čega kod trčanja troše manje kisika.
Sličan Kenijcima, iako puno manje natjecateljski nastrojen, jest narod Tarahumara, nastanjen u planinama Sierra Madre u sjeverozapadnom Meksiku. Živeći u malim, prilično „razbacanim“ planinskim selima, Tarahumare su navikle loviti, trgovati i prenositi poruke isključivo trčeći. Laganim trkom u svojim „akaka“ sandalama dnevno prevale i do 100 kilometara, a same sebe nazivaju „Raramuri“, što znači „narod lakih nogu“. Nekoliko puta godišnje organiziraju posebne utrke, najčešće vezane uz smjenu godišnjih doba, a uvijek je riječ o nadmetanju dva susjedna sela.
No osim vrhunskih trkača, u današnje vrijeme postoje i milijuni rekreativaca, koji, pojedinačno ili organizirani u brojne trkačke škole, trčanje smatraju najdražom aktivnošću i neizostavnim dijelom života. Doba jogginga započeto još 70-ih godina prošloga stoljeća preraslo je s vremenom u ogroman pokret sa sljedbenicima u svakom kutku zemaljske kugle. Osim što rekreativnim trčanjem izbacuju nakupljeni dnevni stres i uživaju u tjelesnoj aktivnosti, mnogi se rekreativci natječu na brojnim utrkama u Hrvatskoj, ali i širom svijeta.
Najpoznatija domaća utrka svakako je Zagrebački maraton, koji je ove godine zabilježio svoje 31. izdanje, a posebno su popularne utrke iz tzv. „World Marathon Majors“, koje uključuju maratone u Londonu, Berlinu, New Yorku, Chichagu, Bostonu i Tokiju. Radi se o velikim trkačkim spektaklima na kojima sudjeluje i do 50 tisuća ljudi, a zbog ogromnog zanimanja do startnog se broja dolazi uglavnom lutrijskim izvlačenjem. Iznimka je jedino Bostonski maraton, koji je kao uvjet za nastup propisao prilično zahtjevne vremenske norme, ovisno o dobi trkača.
Čast rekreativcima, no “svjetla pozornice” na najvećim svjetskim utrkama pripadaju elitnoj skupini trkača, koji iz godine u godinu sve više pomiču granice ljudskih mogućnosti. Pa dok je već spomenuti Spiridon Louis na prvim modernim Olimpijskim igrama 1896. maraton pretrčao za 2 sata i 58 minuta, Kenijac Eliud Kipchoge prije tri godine u Beču je postao prvi čovjek koji je vremensku granicu pomaknuo ispod dva sata (1:59:40). Doduše, učinio je to u idealnim uvjetima bečkog parka Prater, na dobro zaštićenoj stazi bez ikakvih uzbrdica, praćen s četrdeset dugoprugaša koji su mu “udarali” tempo dovoljan za rušenje rekorda. Pomagači su oko Kenijca napravili “ljudski štit”, štiteći ga od vjetra i zraka ispred njega. Ispred Kipchogea je vozio i automobil koji je pokazivao zelenu lasersku crtu koja je označavala traženi tempo.
No, za razliku od vrhunskih maratonaca, većina rekreativaca ne “juri” rezultate, nego uživa u aktivnosti koju sportski psiholozi ovako objašnjavaju: “Nekima trčanje brzo dosadi, ali za većinu to je droga (zbog koje napuštaju druge droge poput alkohola i cigareta). Čovjek je u toku trčanja zaštićen od djelovanja stresova modernog društva. Ne samo da ne misli na svoje dnevne probleme, već vrlo vjerojatno, dolazi do smanjenja napetosti, pa se čovjek nakon takve aktivnosti osjeća relaksiran i smiren. Umjereni tjelesni napor, uz smanjenje stresa dovodi do regulacije sna, često poremećenog u modernom društvu”.
A ako psihološkim dobrobitima dodamo i one tjelesne, poput potrošnje kalorija, jačanja srčanog mišića, čvršćeg tijela i bolje kondicije, što drugo poručiti nego “tenisice na noge, i pravac na trčanje”!
Korištena literatura:
Milanović, D. (2010.): Teorija i metodika treninga
Belan, I. (2009.) Jogging
Jajčević, Z. (2010.): Povijest sporta i tjelovježbe
