„Život leti kapetane, mladost biži, a na srcu friži…“ I doista, tri desetljeća od tragičnog odlaska neponovljivog Dražena Petrovića kao da su „proletjela“. Draženovi driblinzi, rolinzi, dodavanja, trice i piruete s uzdignutom šakom pobjednika, pojavljuju se poput „fleševa“ u sjećanju sretnika koji su živjeli u vremenu košarkaškog Mozarta. Pa, iako je na današnji dan, daleke 1993. godine na njemačkoj autocesti tragično izgubio mladi život, u godinama koje su slijedile pretvorio se u mit, uzor i svojevrsnu urbanu legendu. Teško je riječima opisati fenomen Dražena Petrovića, jer čak i trideset godina nakon svog fizičkog odlaska, Petro je ostao uzor i motivacija brojnim mladim sportašima, koji se u vrijeme njegove najveće slave nisu niti rodili.
Draženova karijera, stil igre, nepresušna energija i sjajni statistički podaci dobro su poznati svima. No uz jedinstvene igračke, košarkaški Mozart je posjedovao i velike ljudske kvalitete, o čemu je prilikom našeg posjeta Muzeju Dražena Petrovića u Zagrebu u ožujku prošle godine govorila njegova majka Biserka.
–Bio je izrazito senzibilan i osjetljiv na ljudske nesreće i patnje, vjerujem kako bi bio humanitarac. Govorio je kako je najveća stvar u životu usrećiti čovjeka, tu je osobinu imao još od najmanje dobi. Još kao dijete često je na ručak dovodio prijatelje, a kada bi se nakon boravka kod njega u SAD-u vraćala kući, uvijek bi napunio barem tri, četiri torbe majica, dresova i tenisica koje bih podijelila okolo. I danas se sjećam kako je za vrijeme boravka u Madridu pomogao kćerki našeg prijatelja oboljeloj od karcinoma. Kada je čuo da je nakon kemoterapije ostala bez kose, uporno je danima obilazio trgovine u Madridu, sve dok nije pronašao periku koja je odgovarala njezinoj dotadašnjoj frizuri. Nikada neću zaboraviti koliko je bio sretan i ushićen zbog toga. To je bio Dražen, govorila je tada Biserka.
Život leti kapetane…
