Veliko iskustvo i znanje stečeno tijekom dugogodišnjeg vrhunskog treninga u gimnastičkom sustavu tadašnjeg Sovjetskog Saveza u njegovom „zlatnom“ periodu 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, izbornica hrvatske juniorske reprezentacije i trenerica riječke Vite Julija Ljubančić već dva i pol desetljeća prenosi na naše gimnastičare. Ukrajinka rođena u Lavovu u Rijeku je došla daleke 1997. godine, zaljubivši se „na prvi pogled“ u ljepote i ljude kvarnerskog kraja.
-Hrvatska mi nije bila prvi izbor, planirala sam otići u Kanadu, ali nisam dobila vizu. Odmah mi se jako dopao hrvatski mentalitet, ljudi su dosta otvoreni i druželjubivi. Iz hladnog i strogog ozračja na kojeg sam navikla u djetinjstvu odjednom sam došla u vedru atmosferu, zemlju veselih i dragih ljudi i prekrasne prirode. Bila sam pomalo zasićena velikim gradovima i udaljenostima, pa mi je odgovarao neki mir i opušten način života, rekla je Ljubančić, koja je već u predškolskoj dobi označena kao velika gimnastička nada najveće svjetske gimnastičke velesile.
Sovjetska olimpijska nada
-U sustavu tadašnjeg SSSR-a treneri su obilazili vrtiće diljem države i tražili talentiranu djecu. Provodili su razne motoričke testove, a oni koji su zadovoljili bili su upućeni u gimnastičke klubove. Da nisam prošla na testovima ne bih se mogla ozbiljno baviti gimnastikom, zato što je tadašnji sustav sporta bio postavljen i fokusiran isključivo na proizvodnju vrhunskih sportaša koji će osvajati najznačajnije svjetske medalje.
Nakon što su sovjetski stručnjaci prepoznali njezin gimnastički talent, Julijino djetinjstvo i sportski put postali su isplanirani do najsitnijih detalja.
–Krenula sam u specijalizirani gimnastički razred, a od desete godine živjela u internatu u Lavovu namijenjenom isključivo olimpijskim nadama. Roditelji nisu morali brinuti o ničemu, bila nam je osigurana prehrana, učenje i spavanje, a dobivali smo i kompletnu sportsku opremu, naše je bilo jedino da vrijedno treniramo i to dva do tri puta dnevno. Između jutarnjeg i večernjeg treninga učili smo i zajedno s profesorima pisali zadaće. Bila sam članica armijskog kluba i imala stipendiju poput mog oca koji je bio sveučilišni profesor. Davali su nam neke bonove s kojima smo išli u vojarnu i dobivali najkvalitetnije namirnice ili te papiriće mijenjali za novac, prisjetila se Ljubančić.
Unatoč dugogodišnjem spartanskom životu, izbornica hrvatske gimnastičke reprezentacije, kako kaže, nije osjećala da propušta djetinjstvo.
-Nismo znali za ništa drugo. Od malih nogu odgajali su nas da moramo biti korisni društvu. Moj zadatak bio je naporno trenirati i izvršavati zadatke koje su pred mene postavljali treneri, dok je sve drugo bilo nebitno. Živjeli smo kao jedna obitelj, a drago mi je sam sve do danas ostala jako dobra s mnogim kolegicama s kojima sam trenirala.
U Julijinom životu sve se promijenilo nakon što je zbog prevelike visine proglašena neperspektivnom.
-Narasla sam do 164 centimetra visine, a svi iznad 150 centimetara teško su mogli naprijed. Upisala sam potom Kineziološki fakultet u Lavovu, a usput studirala i kineziterapiju. Pokušala sam kasnije raditi kao kineziterapeut, no shvatila sam da se želim vratiti sportu i posvetiti trenerskom poslu.
Tri godine nakon dolaska u Rijeku, milenijske 2000. godine pokrenula je Vitu, gimnastički klub koji i danas uspješno vodi.
–Uvjeti nam nisu baš dobri, jer treniramo u neadekvatnoj dvorani u kojoj nedostaje prostora i sprava, ali kad imaš znanja i snalažljivosti nekako nadomjetiš nedostatke. Nemamo standardni parter u obliku kocke, ali vježbamo na akrobatskoj stazi, a povremeno odemo u Zagreb ili Ljubljanu da to malo usavršimo. Ipak, moram napomenuti kako nam Grad Rijeka izlazi u susret i kupuje sprave, a dobili smo na korištenje i dvoranu u Zagrebačkoj ulici za treninge najmanje djece. Bilo bi bolje da imamo kvalitetnije uvjete, iako mislim da je na prvom mjestu ljudsko znanje. Najbolji primjer je naš srebrni olimpijac Filip Ude, koji je odrastao u dvorani još lošijoj od ove naše. Inače, u Hrvatskoj postoje tri vrhunske dvorane, u Lučkom, Osijeku i Nedelišću, ostale nisu niti blizu toliko kvalitetne.
Iako se Hrvatska nikako ne može nazvati gimnastičkom velesilom, i „vrapci na grani“ znaju za uspjehe naših najboljih gimnastičara.
–Filip Ude, Tin Srbić, Mario Možnik, Robert Seligman, Aurel Benović, Tina Erceg i Ana Đerek naša su najpoznatija imena, a polako dolaze i novi talentirani klinci. Upravo članice Vite Mila Prpić i Sofia Mešter predvode tu mladu gardu, a tu su i djevojčice iz Dalmacije i Zagreba, naglasila je izbornica ženske juniorske reprezentacije, koja uz trenersku, s velikim uspjehom obnaša dužnost međunarodne gimnastičke sutkinje.
Sudački TOP 10
–U gimnastici postoji pravilnik od oko 700 simbola, a svaki od njih ima svoju težinu. A težina smatra se najlakšom, a H najtežom. Sve se to zbraja u jednu cjelinu, a tu su i posebni zahtjevi na svakoj spravi koji donose dva boda te unifikacija, odnosno više povezanih elemenata koji se također boduju. To je polazna D ocjena, a uz to komisija gleda izvedbu, znači jesu li ruke i noge pružene ili zgrčene, je li bilo padova, i sl. Sve to ima svoju vrijednost koja se oduzima od desetke kao polazne točke, pokušala je Ljubančić objasniti laicima teško razumljive gimnastičke ocjene.
Julija se trenutno nalazi u TOP 10 svjetske sudačke rang liste, a vrhunac dosadašnje karijere doživjela je sudjelovanjem na Olimpijskim igrama u Tokiju 2021.
-Bilo je stvarno lijepo doći na Olimpijske igre, iako mi je radost sudjelovanja na najvećem svjetskom sportskom događaju pokvario strogi Covid protokol, koji je spriječavao svako druženje i slobodno kretanje. Kad bi navečer došli s natjecanja morali bi direktno u sobe, na mobitelima smo imali instaliranu aplikaciju na kojoj se pratilo gdje se točno u kojem trenutku nalazimo. Usred hotela imali smo nacrtane i dvije linije, bilo je dopušteno hodati crvenom, a zabranjeno zelenom. Nismo bili niti na svečanom otvorenju, gledali smo ga na televiziji u hotelu, a o svakodnevnim testiranjima na Covid da i ne govorimo.
No, zato su „pred vratima“ Olimpijske igre u Parizu iduće godine, kada će ta vrhunska sportašica, trenerica i sutkinja konačno osjetiti užitak „pravog“ sudjelovanja na najvećoj svjetskoj sportskoj manifestaciji, što je svojim dugogodišnjim trudom i životom posvećenim gimnastici, itekako zaslužila.
