New York, Berlin, London, Atena, Valencija, Ljubljana…mogli bi tako „do sutra“ nabrajati čuvene maratonske destinacije koje su se našle u CV-ju Torpedo Runnersa, riječke rekreativne trkačke udruge čiji su članovi redovni sudonici atraktivnih trkačkih manifestacija diljem svijeta.
„Za sve je kriva“ Adidasova škola trčanja 2014. godine, koja je okupila istomišljenike, odlučne da i nakon završetka trkačke edukacije nastave s druženjem te zajedničkim treninzima.
-Trenutno brojimo oko 120 članova, a prevladavaju žene, ističe jedan od najistaknutijih „runnersa“ Damjan Dabović. Ima nas različitih generacija, ali najviše onih u 40-im i 50-im godinama života. Većina članova nema prethodnog sportskog iskustva, no ima i iznimaka poput Gordana Deluke, nekadašnjeg poznatog nogometaša Rijeke i Orijenta.
Runnersi se redovito okupljaju tri puta tjedno, a mogu se susresti na prometnicama zapadnog dijela grada.
-Često treniramo u Industrijskoj ulici jer je ravna i prilično pusta u večernjim satima, stoga i pogodna za trčanje tzv. dionica. Trčimo i na cesti prema Voloskom, Kastavskoj šumi i Kostreni. Velika smo skupina pa ne možemo trenirati na Kantridi ili trsatskom kampusu jer bi stvarali veliku gužvu. Vikend je namijenjen trčanju većih dužina, a svaki od članova prethodno dobije tjedni trening plan, sukladno svojim mogućnostima.
Od New Yorka do Ljubljane
Glavni motivi članova te simpatične skupine tjelesna su aktivnost i druženje, no glavna nagrada većini, ipak je nastup na nekoj od brojnih atraktivnih utrka, kojih posljednjih godina doista ne nedostaje.
-Trčimo diljem Hrvatske i Europe, a naša članica Andrea Tuđa sudjelovala je i na čuvenom njujorškom maratonu, jednom od šest maratona Svjetske serije. Meni osobno, jedan od najdražih nastupa bio je onaj na atenskom maratonu, priznaje Dabović.
Rutom legendarnog Fidipida
U „kolijevci civilizacije“ Damjan je „osjetio“ rutu od Maratonskog polja do Atene koju je u antičko doba otrčao legendarni Fidipid, javljajući Atenjanima vijest o pobjedi nad mrskim im Perzijancima.
-Staza nije nimalo laka, prvih desetak kilometara lagana je nizbrdica, a nakon toga do tridesetog kilometra suprotna situacija. Te godine područje oko staze bilo je opustošeno požarom, stoga su svi gledatelji bili obučeni u zeleno, a i mi trkači imali smo zelene bafove, simbolički naglašavajući nužnu potrebu pošumljavanja opožarenog područja. Na utrci je sudjelovalo 40-ak tisuća ljudi iz cijeloga svijeta, a iako se trčalo u studenom, vladale su ljetne temperature. Sjećam se da sam krenuo prebrzo i kasnije se „raspao“ negdje na tridesetom kilometru, uhvatili su me grčevi pa sam nekoliko minuta hodao da se oporavim.
„Raspadanje“ upravo na tridesetom kilometru možda i nije bilo slučajno, jer stručnjaci kažu kako upravo tada dolazi do tzv.“ maratonskog zida“.
–„Maratonski zid“ obično dolazi između 32 i 36 kilometra utrke, a opisao bih ga kao svojevrsno psihičko i fizičko „ gašenje“ organizma. Imate trkače koji su do 36 kilometra trčali odlično, držali sjajan tempo, a tada „pukli“ i jedva došli do cilja. U takvim trenutcima više nemate volje ni snage, sve vas boli, i tada je najbitnije mozak prebaciti u „neku drugu dimenziju“ kako bi se kriza što brže prebrodila, savjetuje Dabović.
Ljubljanski maraton najdraža trkačka destinacija
A „neka druga dimenzija“ za riječke trkače jest Ljubljanski maraton, natjecanje koje nikada ne propuštaju.
–Ljubljanski maraton izuzetno nam je drag jer je odlično organiziran, riječ je o utrci na svjetskoj razini. Velika je razlika između te utrke i primjerice utrka u Hrvatskoj, na kojima ljudi negoduju zbog zatvorenih prometnica, dok se u Ljubljani „natiskaju“ duž čitave staze dižući atmosferu, ali i elan trkačima.
Kada je u pitanju slovenska prijestolnica, „runnersi“ imaju svoje uhodane rituale.
-Uvijek smo smješteni u istom hostelu, kojeg, za svaki slučaj, rezerviramo već u travnju, iako se utrka održava u listopadu. To je idealna trkačka manifestacija za naš zajednički odlazak, jer osim što je geografski blizu, uz maratonsku, nudi i kraće utrke na pet i deset kilometara te polumaraton, pa se svi mogu „naći“ u nekoj od ponuđenih dionica. U Ljubljanu uvijek dođemo dan prije utrke te navečer odemo u jednu pizzeriju u centru grada u kojoj se „punimo“ ugljikohidratima, uživajući u opuštenom druženju.
Trkači i humanitarci
Osim trčanja, „runnerse“ dodatno ispunjava humanitarni rad, odnosno organizacija poznatog HoHoHo runa.
-HoHoHo run naša je tradicionalna utrka na kojoj sredstva od kotizacije odlaze za neku plemenitu svrhu. Utrku organiziramo u periodu Adventa, a ove godine prikupljena sredstva proslijedili smo za liječenje dvoje malih Riječana, djevojčice Rite i dječaka Tina. Do sada smo uvijek trčali rekreativnu dionicu u kojoj nije bilo mjerenja vremena niti pobjednika, dok smo ove godine po prvi put organizirali dvije utrke, jednu rekreativnu te drugu natjecateljsku na pet kilometara. Utrka „raste“ iz godine u godinu, a „rastu“ i prikupljena sredstva, što nam je izuzetno drago, naglašava Dabović.
Uz međunarodne i humanitarne utrke, članovi redovito sudjeluju u natjecanju Zimske lige, popunivši tako kalendar utrka od siječnja do prosinca, jer trčanje je za njih postala svojevrsna ovisnost.
–Trčanje s vremenom postane navika bez koje ne možeš. Ako slučajno propustiš trening „grize te savjest“. Treninzi te „napune energijom“, bolje spavaš, osjećaš se vedriji i zadovoljniji, lakše rješavaš poslovne i privatne zadatke i probleme.
Novi motiv „runnersima“ predstavlja dolazak poznatog hrvatskog ultramaratonca i kondicijskog trenera Pavla Kruljca u njihove redove, stručnjaka koji će od sada brinuti o treninzima svakog pojedinog člana. A uz treninge koji nakon blagdanske pauze započinju sredinom siječnja, već se planiraju zajedničke utrke u idućoj godini, a uz nezaobilaznu Ljubljanu, spominju se nastupi u Krakowu i Bratislavi.
