Teško je ostati ravnodušan na vijest o smrti Miroslava Ćire Blaževića. „Trener svih trenera“ preminuo je jutros nakon duge i teške bolesti u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici „Merkur“ u 87. godini života. Sudbina je htjela da se to dogodi samo dva dana prije 88. rođendana, a iako je javnost bila dobro upoznata s njegovim teškim zdravstvenim stanjem, mnogi su se nadali kako će Ćiro svojim vedrim i optimističnim duhom još jednom pobijediti tešku bolest koja mu je prvi put dijagnosticirana još prije desetak godina.
O legendarnom treneru zna se sve, a među brojnim velikim rezultatima koje je „potpisao“ u 40-godišnjoj trenerskoj karijeri ističu se osvajanje Prvenstva Jugoslavije 1982. godine s Dinamom, te brončana medalja s Vatrenima na Svjetskom prvenstvu 1998., uspjesi koji se s pravom nazvaju povijesnima.

Bogatoj trenerskoj karijeri prethodila je ona igračka, započeta 1950-ih u Sarajevu, a nastavljena u Dinamu i Rijeci. Karijeru je zbog teške ozljede okončao već u 31. godini života, a ubrzo nakon toga u Švicarskoj, u koju je otišao „trbuhom za kruhom“, postao nogometni trener. Krenuo je u FC Veveyu od najnižih razina, da bi već nakon nekoliko sezona stigao do najvišeg ranga. Vrhunac te inozemne epizode uslijedio je dolaskom na mjesto švicarskog izbornika.
Prvenstvo 1982. i legendarni bijeli šal
1979. godine vraća se kući i preuzima Rijeku, a s Bijelima, igrajući u tadašnjem Kupu pobjednika kupova, stiže do četvrtfinala i utakmice s čuvenim talijanskim Juventusom. Nakon Rijeke, u prosincu 1980. odlazi u Dinamo i svojim osebujnim stilom vođenja utakmica i komuniciranja s medijima osvaja velike simpatije javnosti, a zagrebačkoj momčadi nakon 24 godine posta donosi legendarni naslov prvaka. U legendu je ušao i njegov bijeli šal, neizostavan modni detalj kojeg je poput „talismana“ u to vrijeme nosio na svakoj Dinamovoj utakmici.

Okušao se kasnije i na brojnim drugim klupama, ali razdoblje u kojem je vodio tek oformljenu hrvatsku reprezentaciju ostaje „zlatnim slovima“ upisano u povijest hrvatskog nogometa. Sve je započelo Europskim prvenstvom 1996. u Engleskoj, natjecanju na kojem su Vatreni osvajanjem petog mjesta na sebe skrenuli pozornost svjetske nogometne javnosti, a nastavilo osvajanjem bronce na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj dvije godine kasnije. S tog prvenstva u sjećanju je ostala i kapa francuskog policajca ozlijeđenog u napadu huligana, koju je Ćiro poput bijelog šala 16 godina ranije, tijekom čitavog prvenstva imao uz sebe.
Karizmatični vođa i šarmer
Brojni su nogometaši koje je Ćiro trenirao tijekom karijere duge četiri desetljeća. Bezbroj je i anegdota vezanih uz legendarnog trenera, a jednu od njih u nedavnom intervjuu ispričao nam je nekadašnji hrvatski reprezentativac Elvis Brajković.
–Ćiro nije volio dugu kosu na igračima. Na pripremama u Varaždinu netko od starijih igrača namjerno mu je spomenuo moju frizuru, a on je „skočio“ i doslovno me odvukao u frizerski salon u sklopu hotela. Došao je do frizerke naredivši joj da me ošiša jako kratko. Kad se malo udaljio šapnuo sam joj da ipak ne pretjeruje, na kraju sam još i dobro prošao.
Nastavak priče uslijedio je idućeg dana kada se na pripremama pojavio danas pokojni Dubravko „Dudo“ Pavličić.
-Čim je Dudo stigao glavni igrači počeli su „ložiti“ Ćiru“ rekavši mu: „Šefe, ako ste Brajkovića jučer potjerali na šišanje, morate sad i Pavličića.“ On ih je poslušao pa je i Dudo, čija je kosa bila još duža od moje, završio na frizerskoj stolici. Međutim, kako je bio pravi „mangup“ dostojan Ćire, rekao je frizerki da ga ošiša „na ćelavo“. Tako je i bilo, a kada ga je Ćiro vidio uzviknuo je: „Sine moj, što sam ti napravio, sad izgledaš pet puta gore!“
Uz trenerske kvalitete, “trener svih trenera” imao je i snažan “personality”. „Šeretskom“ duhu donijetom iz rodnog Travnika dodao je „dašak“ švicarsko-francuskih manira, što je, uz dojmljivu elokvenciju i „zarazni“ optimizam, stvorilo šarmera kojem je bilo teško odoljeti. Bio je pristupačan „malom čovjeku“, slikao se i družio sa svima koji su to poželjeli, a u njegovom društvu u restoranu ili kavani, nije trebalo vaditi novčanik. Posljednjih godina borio se s opakom bolešću, ali nažalost, u toj neravnopravnoj životnoj utakmici nije uspio pobijediti. Adio dragi Ćiro, nedostajat ćeš svima.