Skok od pet metara i četrdeset i šest centimetara bio je dovoljan Puljanki Mikeli Ristoski da se s nedavno održanih Paraolimpijskih igara u Tokiju vrati bogatija za još jednu paraolimpijsku medalju, treću u njezinoj karijeri.
Tri Olimpijade-tri medalje, sjajan je niz za skromnu sportašicu koja je trofejnu priču započela u Londonu 2012. godine na Paraolimpijskim igrama s kojih se vratila „okićena“ brončanom medaljom. U Riju 2016. „dotaknula je zvijezde“ osvajanjem najsjajnijeg odličja, da bi u „Zemlji izlazećeg sunca“ dodala još jednu broncu, postavši tako prva hrvatska paraolimpijka koja je medalje osvajala na trima uzastopnim Paraolimpijskim igrama.
– Zadovoljna sam jer sam ipak osvojila medalju, iako sam prije početka natjecanja priželjkivala srebro, priznaje Mikela. Ova je Olimpijada bila drukčija od drugih, bilo je čudno nastupati pred potpuno praznim stadionom. Uz to, morali smo se privikavati na vremensku razliku od sedam sati, a najgora od svega bila je vlaga zbog koje smo bili znojni „u sekundi“, sa smiješkom će trofejna olimpijka.
Uz sve druge nevolje, niti hrana u japanskoj prijestolnici nije bila „za pasti u nesvjest“.
– Njihova kuhinja nije mi „najbolje sjela“ pa sam uglavnom jela rižu, paštu ili pizzu, više se držala talijanske kuhinje, a čini mi se da smo u Tokiju svi pomalo i smršavjeli, simpatično će Ristoski.
Dugogodišnji Mikelin trener Danial Temim, žali za prošlogodišnjim otkazivanjem Igara, zbog čega je trebalo krenuti ispočetka te ponovo probuditi „uspavane“ motive.
– To je psihološki teška situacija za sportaša, naglašava nekadašnji skakač u vis i sudionik Olimpijskih igara u Montralu 1976. godine. Nakon što je Olimpijada otkazana spremali smo se za ovu godinu, ali i dalje nismo bili sigurni hoće li se natjecanje uopće održati. Na kraju moramo biti zadovoljni medaljom, ali ne i ozračjem koje je bilo neuobičajeno. Organizatori su pomoću posebne aplikacije kontrolirali naše kretanje, svako jutro mjerili nam temperaturu, a svaku večer testirali na koronu, dok smo na druženje mogli zaboraviti, kaže Temim.
Iako je Tokio još uvijek „svježa“ uspomena, već su počele pripreme za nove izazove i brojna buduća natjecanja.
– Već iduće godine čeka nas Svjetsko prvenstvo, također u Japanu. 2023. godine na redu je Europsko prvenstvo, a već 2024. Olimpijske igre u Parizu. Mikela je navršila 31 godinu, ali smatram da se nije previše potrošila kao atletičarka i kako će u godinama koje dolaze ostati u svjetskom vrhu, očekuje Temim.
Predani rad i ozbiljnost na treninzima razlozi su Mikelinih uspjeha, siguran je njezin dugogodišnji trener.
– Mikela živi sportski, pazi na prehranu, a iako je treniram još od 2008. godine, ne sjećam se da je ikada zakasnila na trening.
Zanimljivo je čuti i periodizaciju Mikelinih treninga.
– Trenira šest puta tjedno, a kad se približi neko važno natjecanje broj se povećava na osam treninga. Četvrtkom i subotom trenira jednom, ponedjeljkom, utorkom, srijedom i petkom po dva puta, dok je nedjeljom uvijek slobodna.
Krv, znoj i suze, tekućine su dobro poznate svim vrhunskim sportašima, no, kada je u pitanju Mikela Ristoski, dodali bi i četvrto, sigurnu olimpijsku medalju. Barem je tako bilo na posljednje tri Olimpijade, a kako se čini, velike su šanse da se sjajan Mikelin niz nastavi i u Parizu.
