Sandra Paović, Helena Dretar Karić i Anđela Mužinić, tri su hrvatske parastolnoteniske „gracije“ i jedne od perjanica hrvatskog paraolimpijskog sporta. No, daleko od toga da su te sjajne stolnotenisačice i osvajačice paraolimpijskih medalja jedine koje treba istaknuti u priči o hrvatskom parastolnom tenisu, sportu koji se igra u jedanaest klubova širom Hrvatske, a iznimka nije niti Rijeka. Jedan od deset članova Športskog saveza osoba s invaliditetom grada Rijeke jest i Parastolnoteniski klub „Rijeka“, sredina koja već gotovo tri desetljeća okuplja zaljubljenike u sport s plastičnom lopticom. Klub trenutno broji 15-ak aktivnih članova, a natječe se na županijskim i državnim natjecanjima.
–U klubu imamo članove s tjelesnim invaliditetom, downovim sindromom te one s intelektualnim poteškoćama. U Sportskom centru Zamet trenira se svakoga radnog dana od 17 do 19 sati, a članovi su različite dobi, najmlađi ima devet, a najstariji šezdeset godina. Financiraju nas Grad Rijeka i Primorsko-goranska županija, a prije pojave pandemije bilo je i privatnih donatora, no sada su se izgubili, rekao je predsjednik Kluba Ervin Stilin, koji je pozvao osobe s Parkinsonovom bolesti te ostale zainteresirane, bez obzira na vrstu invaliditeta, da se pridruže treninzima.
Među brojnim stolnotenisačima koji su tijekom 30 godina djelovanja prošli kroz klub ističe se nekoliko imena.
-Naš bivši član Vjeko Gregurević u tri navrata sudjelovao je na paraolimpijskim igrama, a spomenuo bih i četverostruku državnu viceprvakinju Teu Ivanić Jokić te Mirtu Zekanović, stolnotenisačicu koja naslov viceprvakinje osvaja posljednje tri godine.
Naravno da treninzi riječkih parastolnotenisača itekako imaju „i glavu, i rep“.
-Počinjemo sa laganim zagrijavanjem, razgibavanjem svih zglobova tijela, a nakon toga uvježbavanjem forhend i backhand dijagonala i paralela. Slijede razne stolnoteniske vježbe i na kraju ono što oni najviše vole, a to su mečevi, naglasio je trener Marko Dolibašić, stručnjak koji se od početka ove godine brine o formi riječkih parastolnotenisača.
Rijeka je klub koji okuplja osobe s različitim vrstama invaliditeta, što znači i različite vrste treninga i priprema za natjecanja.
-Početak je uvijek isti, a do specijalizacije dolazi tek nakon nekoliko godina treninga. Različita su i pravila stolnog tenisa za osobe u kolicima i one koje mogu samostalno stajati. Prvenstveno se tu radi o razlikama kod serviranja. Kod stojećih kategorija servira se kao i kod zdravih igrača, dok u sjedećoj kategoriji servisi ne smiju imati rotaciju koja udaljava lopticu od igrača, već moraju biti upućeni u njegovom smjeru.
Parastolni tenis u Hrvatskoj još traži „svoje mjesto pod suncem“.
-U Hrvatskoj postoji jedanaest parastolnoteniskih klubova i šest pridruženih, svake godine sve je više zainteresiranih za parastolni tenis. Zagreb je najjači centar, u njemu djeluju čak četiri kluba, a igra se i u Bjelovaru, Karlovcu, Varaždinu, Vinkovcima, Velikoj Gorici, Samoboru, i naravno Rijeci. Trenutno najuspješniji i najmnogobrojniji klub je URIHO iz Zagreba.
Rezultate Sandre Paović jednog će dana možda dostići Mirta Zekanović, trenutno najistaknutija članica Kluba i potencijalna reprezentativka.
-Do nesreće 2007. godine bavila sam se tenisom, a u parastolnoteniske vode ušla sam sedam godina kasnije. Od 2016. svake se godine s državnog prvenstva vratim s medaljom srebrnog ili brončanog sjaja, prvo zlato još uvijek čekam. S obzirom da sam u radnom odnosu teško usklađujem poslovne i sportske obaveze, ali ipak nekako uspijevam. Treniram barem tri puta tjedno, a ima perioda kada sam u dvorani gotovo svakog dana. Trenutno igram u Županijskoj ligi u konkurenciji s tjelesno zdravim stolnotenisačima.
Ne samo Mirta, već i svi drugi članovi Rijeke doista marljivo treniraju, uživajući u međusobnom nadmetanju i druženju. „Iz aviona“ je vidljiva njihova ljubav i strast prema stolnom tenisu, a kad je tako, sve je moguće, jer, kako kaže poznata izreka, „gdje ima volje, ima i načina“.
