https://petarnikolic.com/ petar@petarnikolic.com http://Youtube
Tipičan je poziv roditelja jednog sportaša. Postavlja upit vezan za moguću suradnju. Kratki telefonski razgovor počinje time da je njegovo dijete u reprezentaciji, ozbiljnom klubu… Nastavlja o problemima koje dijete trenutno ima u klubu, s trenerom ili drugom djecom. Problemi su dijelom vezani uz angažman roditelja u klubu. Nakon monologa od nekoliko minuta, još uvijek ne znam kojim se sportom dijete bavi, kako se zove i što muči to dijete o kojemu pričamo. Čuo sam puno o tome što muči njegovog roditelja.
Kasnije se čujemo preko video poziva da bi pričali o mogućoj suradnji. Roditelj, koji nije sportski trener, ispričat će nekoliko stvari o taktici, načinu igre tima i njegovog djeteta, trenerovim idejama itd. Zapravo, pričat će o sebi i svojim problemima. Sportaš o kojemu smo pričali nije prisutan jer cijela priča iz rakursa roditelja morala bi biti tajnovita. Štoviše, sa svojim djetetom u tom trenutku još uvijek neće razgovarati o mogućnosti suradnje sa sportskim psihologom. Jer ne zna kako će to objasniti (sebi). Jer je to jamačno neuspjeh (roditelja).
Prepustiti sport djetetu
Roditelju ću objasniti kako postoji specifičan profil ljudi s kojim sam imao problema u svom dosadašnjem radu. To su roditelji koji su previše uključeni u sportski život svog djeteta. Uglavnom najbolje znaju što djetetu treba, kada je najbolji trenutak za mijenjati klub ili neku naviku, često su na neki način uključeni u rad kluba i redovito su u kontaktu s trenerom (ili se trude biti). Iako sam tek počeo upoznavati situaciju, savjetovao sam kako bi bilo dobro da se roditelj što je više odmakne od sporta i prepusti svom djetetu. Poučen iskustvom u sličnim situacijama, postavio sam se izravno i oštrije, iako sam znao da tako smanjujem mogućnost za dogovorom. Napokon, niti meni treba netko tko sve zna bolje od mene, a niti roditelju netko tko nešto zna bolje od njega.
Kao roditelji izrazito smo subjektivni. To je sasvim normalno i ne može biti drugačije. Želimo najbolje za svoje djecu. Velika razlika je želimo li najbolje za svoju djecu na način da mi uvijek znamo da je to nešto najbolje za njih, ili da slušamo što nam imaju za reći. Tada radimo s njihovim doživljajem, njihovim emocijama, njihovim shvaćanjem i kao promatrači možemo im dati savjet kada nas to zatraže i kada se pojavi situacija u kojoj je to važno.
Ne pričati pred djetetom o treneru i klubu
Ako želiš biti dobar roditelj sportaša, pusti ga da ima svoje djetinjstvo. Ne dogovaraj individualne ili dodatne treninge za svog 8-godišnjaka. Čak i ako te to traži i ako “svi idu“. Poigraj se s djetetom u parku, ili još bolje potakni dijete da se zabavi na otvorenom s vršnjacima. Ne pričaj nikad pred djetetom o treneru i klubu. Nemoj pričati o sportu dok te dijete to ne zatraži. A kad te zatraži, pitajte svoje dijete za mišljenje i vidi kako ono doživljava situaciju. Kreni se iz pozicije neznanja i pokušaj učiti od djeteta o njegovom doživljaju, da bi bolje razumio.
Ne igraj se trenera, a ni menadžera. Da, neizmjerno si važan za logistiku, financijsku i emotivnu potporu. Zbog toga ne moraš misliti da znaš sve o taktici, imati trenerov broj pod brojem 1, imati mišljenje o koječemu. Ima i takvih primjera koji su vrlo pozitivni, no zaista su rijetki. Ako želiš najbolje za svoje dijete, omogući mu uvjete da se bavi sportom, sjedni u zadnji red tribina i navijaj za njega. Jako se potrudi da njegov sport ostane njegov. Uči od svog djeteta i stručnih ljudi u sportu.
Naposljetku, tvoje dijete je najveći stručnjak za sebe i svoj sport. To će i ostati ako mu pomogneš.
