Iako broji tek drugu sezonu u redovima košarkašica FSV-a, reprezentativka BiH Ivona Krakić na svom dresu ponosno nosi kapetansku vrpcu riječkog premijerligaša. Liderica na parketu, ali i mirna, simpatična djevojka izvan njega, brzo je osvojila simpatije suigračica i čitavog kluba. U razgovoru s Ivonom saznali smo brojne detalje o dosadašnjoj karijeri i životu te 25-godišnje košarkašice i psihologinje s diplomom američkog koledža.
Tko je Ivona Krakić?
-Rođena sam 1999. godine u Novom Gradu u BiH, gdje sam završila osnovnu i srednju školu. Prvo sam trenirala odbojku, ali na nagovor trenera koji me vidio s prijateljicama na terenu, promijenila sam sport i došla u košarku. Moram priznati da sam oduvijek najviše voljela rukomet, ali u mom gradu ga nije bilo, jer da jest, vjerojatno bih postala rukometašica.
Nakon završetka srednje škole odlučila si se na odlazak u SAD?
-Željela sam ozbiljno igrati košarku i paralelno studirati, što je kod nas prilično teško. Zato sam otišla u Ameriku gdje su uvjeti za bavljenje sportom puno bolji. Tu prije svega mislim na čitavu logistiku, od velikog broja trenera koji su uključeni u individualni i ekipni rad, do rekvizita, opreme i dvorana koje su ti dostupne u svakom trenutku, ali i razumijevanja profesora za sportske obveze. Nakon daleko najjače NCCA lige postoje još tri divizije, ja sam igrala u diviziji 2, što je srednja razina kvalitete.
Zanimljivo da si u SAD-u igrala u istoj ekipi sa sadašnjom suigračicom u FSV-u Nereom Brajac?
-Uz Nereu bila je tu i Dora Čipčić, igračica Šibenika koja je prošle sezone igrala u FSV-u. Nerea je malo mlađa od mene, ali kako se u Americi u školu kreće ranije nego ovdje, kada sam kao „freshman” stigla tamo ona je već bila u ekipi. Dora je s nama ostala jednu sezonu, ali kada je počela pandemija odlučila je studij završiti u Splitu. Nakon koledža otišla sam igrati u Novi Sad, dok je Nerea završila na Islandu, no kako smo imale istog menadžera putevi su nam se ponovo spojili u Rijeci.
Kako ti je bilo živjeti u Americi?
-Živjela sam na Istočnoj obali SAD-a. Život je tamo dosta drugačiji od života na kojeg smo ovdje navikli. Ljudi su dobri i žele ti pomoći, ali sve je puno hladnije i užurbanije. Svi su okrenuti sebi i svom poslu, uglavnom su u autima i teško je vidjeti nekog da opušteno hoda ili ispija kavu. Nema spontanosti i topline, moraš se deset dana ranije dogovoriti za bilo kakvu aktivnost ili druženje. Puno je drukčiji mentalitet i na to se nisam mogla naviknuti.
Kakva je kvaliteta ženske košarke u Hrvatskoj?
-Premijer liga je dosta jaka, pogotovo ove sezone. Tu razliku uglavnom prave strankinje koje su natjecanje podigle na prilično visoku razinu. Usudila bih se reći kako je ovo trenutno najjača liga u čitavoj regiji.
Kako si zadovoljna rezultatima FSV-a u ovoj sezoni?
-Klub je posljednjih godina napravio veliki iskorak u svakom pogledu. Mislim da bi se mnogi klubovi trebali ugledati na FSV po pitanju čitave organizacije i rada s mlađim kategorijama. Što se tiče seniorske ekipe, ostali smo na sličnim pozicijama kao i prošle sezone, ali kako je liga ove godine dosta jača ne smatram to stagnacijom niti neuspjehom. Naravno da bih voljela da smo napravili veći rezultatski iskorak, ali jako sam zadovoljna radom i ukupnim funkcioniranjem kluba.
Nakon samo jedne sezone u FSV-u dobila si kapetansku vrpcu?
-Ugodno sam se iznenadila tim potezom kluba, iako sam se odmah lijepo uklopila u ekipu. Jako sam zahvalna trenerima, upravi i suigračicama jer su me primili kao da je ovo moj matični klub. Stvarno se ovdje nikada nisam osjećala kao strankinja, iako to zapravo jesam. Svi u klubu, kao i čitava Rijeka, ostat će mi zauvijek u lijepom sjećanju.
Kako ti se sviđa život u Rijeci?
-U Rijeku sam još kao dijete često dolazila jer smo ljetovali u Selcu, a imala sam i rođake koji su tu živjeli. Smještena sam na Trsatu koji je jako lijep kvart, a volim otići u Kostrenu prošetati uz more. Iako sam kratko ovdje, Rijeka mi je postala kao drugi dom i mislim da ću tu uvijek imati prijatelje kojima se mogu javiti i popiti kavu.
Koje sportove voliš i što radiš u slobodno vrijeme?
-Kako sam već rekla, rukomet mi je jako drag. Uživam u brojnim sportovima, pogotovo odbojci koju obično igram ljeti na plaži i tenisu. Vjerojatno ću se čitav život rekreativno baviti sportom, ne mogu zamisliti svakodnevicu bez neke tjelesne aktivnosti. Uz sport, bavim se i volontiranjem. Ovdje u Rijeci pomažem na košarkašim treninzima osoba s teškoćama. To sam radila još u osnovnoj školi i na fakultetu, u takvom radu pronalazim sreću i inspiraciju. Samo oni koji rade s takvim ljudima znaju koliko su to divne osobe otvorenog srca i koliko dobre energije šire oko sebe.
Kakvi su ti košarkaški planovi?
-Nemam još neke precizne planove, ali mislim da ću se košarkom aktivno baviti još nekoliko sezona. Nemam ambiciju igrati negdje daleko, draže mi je biti u sredini u kojoj sam okružena bliskim ljudima. Razmišljam o stvaranju obitelji, a jednoga dana uz posao psihologinje voljela bih biti mentorica ili trenerica mlađih kategorija. U svakom slučaju, sigurna sam kako će sport zauvijek ostati dio mene, zaključila je Ivona.
