Od Kraljevice do kapetanske vrpce hrvatske košarkaške reprezentacije. Tako bi se slikovito i sažeto mogao opisati zanimljiv sportski put Andrijane Cvitković, košarkašice koja je igrama u dresu španjolskog IDK Euskotrena iz San Sebastiana pokazala kvalitete koje su je nakon tri godine staža u seniorskom „kockastom“ dresu prometnule u kapetanicu naše najbolje vrste.
–Španjolska liga jedna je od tri najjače u Europi, svaka je utakmica vrlo izazovna i teška, nema laganih susreta, bez obzira protiv koje ekipe igraš. Ostvarile smo 16 pobjeda što je klupski rekord i na kraju regularnog dijela sezone stigle do šeste pozicije. U doigravanju ipak nismo uspjele, bolja od nas bila je trećeplasirana Girona.
Španjolska je bila Andrijanina dugogodišnja želja, najviše zbog usavršavanja jezika kojeg je još na koledžu u SAD-u počela intenzivnije učiti, ali i podneblja poznatog po opuštenom načinu života. Nakon godinu dana igranja u zemlji paelle i flamenca, pozitivan dojam dodatno je pojačala.
-Ljudi su pristupačni, topli i jako ljubazni. Vole se opustiti, dobro pojesti i popiti, a siesta je obavezna, od dva do pet poslijepodne ništa ne radi, svi odmaraju ili uživaju na terasama kafića i restorana. Rekla bih da su po mentalitetu vrlo slični nama.
Naša košarkašica zadovoljna je uvjetima u Baskiji, no svjesna razlika između muške i ženske košarke, pogotovo onih financijskih.
-Od ugovora u Španjolskoj može se živjeti, ali ne može osigurati egzistencija. Smatram da je razlika u ugovorima između muškaraca i žena neopravdano velika, primjerice najbolja igračica američke ženske profesionalne WNBA lige plaćena je 230 tisuća dolara, a to je iznos kojeg dobije rookie u NBA ligi. Muška košarka jest brža i atraktivnija, igrači zakucavaju što većina žena ne može, mada se i to polako mijenja. S druge strane, jednako treniramo, ulažemo jednake napore i razlike bi ipak trebale biti manje. U nekim sportovima ima pomaka, recimo u SAD-u i Nizozemskoj su se izjednačile plaće muške i ženske nogometne reprezentacije.
Nakon naporne klupske sezone u Španjolskoj nije bilo puno vremena za odmor, jer slijedile su reprezentativne pripreme u Sloveniji i Grčkoj. Izbornik Bralić pod nacionalni stijeg pozvao je više mladih, perspektivnih igračica, među kojima je Andrijana, kao jedna od najiskusnijih, zaslužila kapetansku vrpcu. S priprema reprezentacije, nova kapetanica nosi izuzetno povoljne dojmove.
-Na ovim pripremama upoznala sam neke nove suigračice, mlade nade hrvatske košarke koje su me doista oduševile. Istaknula bih Hanu Muhl, Mihaelu Lazić, Miju Vukšić, djevojke koje su se ravnopravno nosile s reprezentacijom Slovenije u najjačem sastavu, a riječ je o ekipi koja se bez problema plasirala na Europsko prvenstvo. Iako je hrvatska liga posljednjih desetak godina dosta oslabila, smatram da imamo potencijala i šanse plasirati se na velika natjecanja u budućnosti.
Andrijana danas uživa u vrhuncu karijere, no put do atraktivne španjolske lige i kapetanske vrpce hrvatske reprezentacije bio je dug i „trnovit“. Priča je započela u njezinoj rodnoj Kraljevici, gradiću nadomak Rijeke s dugom košarkaškom tradicijom.
-Pokojni djed Andrija bio je veliki zaljubljenik u košarku te jedno vrijeme tehniko KK Kraljevica, on me je kao malu djevojčicu doveo na naše čuveno vanjsko igralište „iza škole“, tu sam prvi put ubacila loptu kroz obruč. Stariji brat Silvio također je trenirao košarku pa sam i ja odlučila krenuti njegovim stopama.
Iz svojih prvih košarkaških dana pamti i jednu anegdotu.
-Prve poene na svojoj prvoj utakmici postigla sam šutirajući na svoj obruč. Odmah na početku susreta došla sam do lopte, opalila i postigla prvi koš. Dečki iz protivničke ekipe počeli su slaviti, tada sam shvatila da sam postigla autokoš, uz osmijeh se svojih početaka prisjetila Andrijana.
No, niti nespretan početak nije je omeo u „strelovitom“ napretku kojeg su ubrzo primijetili i treneri KK Riječanke, pozvavši je u svoje redove. U Rijeci je ostala do završetka osnovne škole, a onda dobila „šokantnu“ ponudu koja joj je zauvijek promijenila život.
-Pružila mi se prilika da srednjoškolsko obrazovanje nastavim u SAD-u, u Culver Academy u Indiani. Iako sam bila vrlo mlada, znala sam da je to prilika koja se ne propušta. Bila sam jedina košarkašica iz Hrvatske, čak iz čitave regije. Brzo sam se snašla, svladala jezik i košarkaški napredovala. Posljednje dvije godine srednje škole bila sam članica All Stars ekipe države Indiane te dobila prestižnu nagradu “John Wooden world of exellence”, koja se dodjeljuje za odličnu igru i ponašanje na parketu i izvan njega.
Srednjoškolski uspjesi doveli su je do studija na University of Dayton i ulaska u svijet američke sveučilišne košarke.
-Na početku je bilo teško, nisam igrala koliko sam željela. Ipak, stekla sam veliko igračko i životno iskustvo, proputovala čitavu Ameriku, mentalno i fizički se pripremila za daljnju karijeru.
Osim s protivnicama na parketu, u Daytonu se susrela s bivšim američkim predsjednikom Billom Clintonom.
-U vrijeme mog boravka u Daytonu organizirana je proslava 25-te obljetnice Daytonskog sporazuma, na koju sam kao studentica iz Hrvatske bila službeno pozvana. Uz mene, bili su tu i studenti iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, a na svečanom domjenku predstavili su nas Billu Clintonu, koji je u vrijeme potpisivanja sporazuma kao tadašnji američki predsjednik posredovao u pregovorima triju strana. Bio je vrlo uglađen i simpatičan, baš kao i nekadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić koji je također prisustvovao proslavi.
Nakon studija u Daytonu vratila se u Europu, a prije Španjolske igrala u Mađarskoj, Italiji i Njemačkoj.
-Uz Španjolsku, najljepše mi je bilo u Italiji. Igrala sam u klubu Umbertine iz malog mjesta blizu Perugie, ostvarili smo najveće uspjehe u povijesti kluba, a atmosfera je bila prava obiteljska.
Andrijana je imala od koga naslijediti košarkaške gene, jer slavni košarkaš Dino Rađa rođak je hrvatske reprezentativke.
–Dino mi je rođak s tatine strane iz Rađa, sela kod Splita. Moja prabaka i Dinov djed su rođeni brat i sestra, znači moj dida i Dinov tata su prvi bratići.
Slavnog rođaka još nije imala priliku upoznati.
-Mislim da Dino niti ne zna za mene, a naravno da bih ga voljela upoznati. Bila sam nekoliko puta u Rađama, vidjela širu obitelj, ali Dina nikada nisam srela.
Kapetanica Hrvatske trenutno se odmara u rodnoj Kraljevici, družeći se s obitelji i prijateljima.
-Uživam kod kuće, tu mi je daleko najljepše. Opuštam se nakon naporne sezone, a ponosna sam i na odnos Grada prema meni i ostalim mladim sportašima poput paraolimpijca Antonija Franka. Prije nekoliko dana čestitali su mi na uspjesima na prijemu u Gradskoj vijećnici što mi je jako drago. I inače mi prijatelji i sugrađani čestitaju, upućeni su u sve jer ih moja ponosna nona Goga o svemu informira, s osmijehom će simpatična košarkašica i pametna mlada žena koja razmišlja i o životu nakon karijere.
–Želim igrati što duže, a nakon igračke karijere svakako ostati u košarci. Završila sam studij diplomacije, ali ne znam hoću li ikada krenuti tim putem. Trenutno sam toliko u košarci da ne vidim ništa dalje od nje, no vjerujem da ću na neki način uvijek ostati vezana uz sport kojeg obožavam.
