Edo Flego jedan je od najistaknutijih riječkih trenera mlađe generacije. Nekadašnji napadač Rijeke „trenerski kruh“ zarađuje na klupi drugoligaša Orijenta, momčadi s kojom je, protiv svih prognoza, osvojio naslov jesenskog prvaka. Istodobno, član je stožera U-19 reprezentacije u kojoj zajedno s izbornikom Joeom Šimunićem razvija buduće A reprezentativce.
Flegina nogometna priča započinje „zlatnih“ 80-ih. Kao i većini klinaca „onoga doba“, najdraža igračka bila mu je nogometna lopta.
-Na skoro svim fotografijama iz djetinjstva slikan sam s loptom, po čitave dane nabijao sam je u zid čekajući roditelje da dođu s posla. Kad smo se početkom 80-ih preselili na Zamet počeo sam trenirati u najmlađim kategorijama Rijeke. Obožavao sam gledati treninge seniorske momčadi na Kantridi, promatrati oružara kako slaže dresove i kopačke. Znao bih se duže zadržati pa je pokojni otac morao dolaziti na cestu iznad stijena i zviždukom mi signalizirati da je vrijeme za polazak kući. Jedan od prvih idola bio mi je napadač Janko Janković, a kasnije Mladen Mladenović. Kada sam postao sakupljač lopti mogao sam sve susrete na Kantridi pratiti izbliza. Mnoge su mi utakmice ostale u sjećanju, a posebna ona u kojoj je Rijeka sa 6:1 pobijedila Slobodu iz Tuzle.
Zanimljivo kako Flego nije odmah nogometno „bljesnuo“.
-Fizički sam zaostajao za svojim vršnjacima, a kasnije naglo izrastao izgubivši koordinaciju. Još sam uz to rođen 27.7., a igračka godina uvijek se računala od 1.8., pa sam stalno igrao s godinu dana starijim dečkima. Na kraju juniorskog staža čak sam razmišljao ostaviti nogomet, no dobio sam tada poziv iz Drage koja me “vratila u život“.
Od Drage do Vijetnama
Spletom raznih okolnosti Edo je često mijenjao dresove, igrajući u brojnim domaćim i inozemnim destinacijama.
-Iz Drage sam otišao u Pomorac iz Kostrene, a potom u Orijent u kojem sam osvojio titulu najboljeg drugoligaškog strijelca. Nakon Krimeje, 2001. godine dolazim na Kantridu, a već prve sezone u bijelom dresu bio sam najbolje ocijenjeni igrač momčadi te prvi strijelac Lige za ostanak. Nakon Rijeke igrao sam u Pomorcu, austrijskom Wolsbergeru, Krku, porečkom Jadranu, Grobničanu, Sesvetama, Hrvatskom Dragovoljcu i Primorju iz Ajdovšćine.
Igrajući u inozemstvu, Flego se okušao i u nekim nogometno egzotičnim destinacijama poput Bruneja, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Vijetnama, živeći u potpuno drukčijem kulturnom okruženju.
–Za vrijeme boravka u Emiratima prisustvovao sam svadbi jednog suigrača koja se održavala usred pustinje. Njihov je običaj da u takvim prigodama iz janjeta izvade prethodno stavljenu rižu koja se onda poslužuje gostima. U to vrijeme većina domaćih igrača bila je nepismena, na dokumente su se potpisivali s iksićem, a gotovo svima je pisalo kako su rođeni 1.1., s tim datumom su ih roditelji obično prijavljivali. Brunej je pak bivša engleska kolonija s nultom stopom kriminala, automobile voze po lijevoj strani, a nalazi se na otoku Borneu gdje se snimao legendarni film o gusaru Sandokanu. U Vijetnamu sam živio u Sajgonu, gradu od osam milijuna ljudi. S obzirom na broj stanovnika sigurnost je na visokoj razini, znao sam se vraćati u apartman u kasnim noćnim satima, ali nikada nisam imao nikakvih neugodnosti. Vijetnam je vrlo siromašna zemlja lijepe i netaknute prirode. Za strance je atraktivna, za malo novca možete uživati u egzotičnoj i ukusnoj hrani te prirodnim ljepotama kojih ne nedostaje.
Među zemljama u kojima je igrao, Ujedinjeni Arapski Emirati nogometno daleko najbolje kotiraju.
-Uz Saudijce i Kuvajćane oni su jedna od nogometno najkvalitetnijih arapskih zemalja, u svim klubovima igraju im tri, četiri kvalitetna stranca. Igrao sam tamo protiv nekih vrlo poznatih igrača, najpoznatiji su svakako Ali Daei i Ali Karimi, nekadašnja zvijezda Bayerna i najbolji nogometaš s kojim sam se susreo tijekom karijere.
Sadašnji strateg Orijenta na azijskom kontinentu se okušao i kao trener.
–Radio sam u Omanu, točnije gradu Salalahu, sredini s vrlo ugodnom klimom, sezona kupanja u tom podneblju traje čitavu godinu. Stadioni su im locirani u centru gradova, ljudi vole nogomet, pa se čak i na treninzima znalo okupiti po nekoliko stotina gledatelja, a znali smo ponekad trenirati i na plažama.
“Kliknuo” s Orijentom
Tijekom nogometne „pečalbe“ u Aziji od rodne je Rijeke bio udaljen tisućama kilometara, no kao trener Crvenih s Krimeje, od kućnog praga do stadiona ima „minutu i pol hoda“.
-Jako sam zadovoljan u Orijentu, klubu kojeg su Marinko Koljanin i Saša Matijaš odlično organizirali, zadovoljstvo je doći u sredinu u kojoj sam proveo lijepe trenutke u igračkoj karijeri. Nema čarobnog štapića niti recepta, radimo maksimalno i trudimo se na svakoj utakmici i treningu dati sve od sebe. Trenutno smo dosta oslabljeni, otišla nam je praktički čitava jedna momčad. Fućak je u Osijeku, Švrljuga, Tadejević, Stipanović i Črnko ozljeđeni, nema niti Frigana i Hodže kojima je završila posudba. Sigurno da će trebati vremena da se opet posložimo, no ono što je u ovom trenutku primarno jest napraviti stabilnu, mladu momčad koja će i iduće sezone napadati vrh.
Drugoligaško natjecanje vrlo je izjednačeno, a bodovne razlike minimalne.
-Baš sam nedavno razgovarao s Friganom koji sada igra u Hrvatskom Dragovoljcu, rekao mi je kako su mu puno teže bile drugoligaške utakmice. Dosta je mladih igrača, utakmice su vrlo izjednačene, jako je teško prognozirati rezultate.
„Jednim okom“ trener Crvenih prati i vrlo neizvjesnu utrku „velike četvorke“ za naslov najbolje hrvatske momčadi.
–Dinamo je zadržavanjem Oršića pokazao kako mu „gori pod nogama“, nije dominantan kao nekada kada je imao po 10-15 bodova prednosti pred konkurentima i mogao razvijati mlade igrače. Ipak, ima najveće iskustvo, zna kako se osvajaju trofeji. Osijek je odličan, ima izuzetno kvalitetnog i karizmatičnog vođu koji zna kako doći do cilja. Njihov jedini problem je neiskustvo u ovakvim situacijama, nije lako odjednom početi osvajati trofeje. U Hajduku vlada euforija, pojačali su se i imaju svoje šanse, vidjet ćemo hoće li psihološki izdržati do kraja. Rijeka nema toliku platežnu moć kao njezini konkurenti, ali ima dosta mladih, kvalitetnih igrača, bit će opasna do posljednjeg kola.
Uz poboljšana TV prava, sve kvalitetniju infrastrukturu i zanimanje gledatelja, za hrvatski klupski nogomet „nema zime“, a sudeći prema brojnim talentima, niti onaj reprezentativni nema razloga za nezadovoljstvo. Flego je kao pomoćnik U-19 reprezentacije dobro upoznat s mogućnostima mladih Vatrenih.
-Svi znamo za Gvardiola, Sučića, Vuškovića, Biuka, Kačavendu, Šimića, ali tu je i plejada igrača koji će tek „zakoračiti“ na veliku scenu. Spomenuo bih Dinamove mladiće Vasilja, Duvnjaka, Krizmanića, tu su Frigan iz Dragovoljca, Ljubičić iz Hajduka.
Mladom stručnjaku zadovoljstvo je surađivati s legendama hrvatskog nogometa kojih je reprezentativni stožer prepun.
-Izbornika Šimunića znamo kao sjajnog nogometaša, ali on je uz to nevjerojatno dobar čovjek, zadovoljstvo je surađivati s tako karakternom, poštenom i stručnom osobom s toliko dragocjenog igračkog iskustva. Tu su i Mate Bilić, trener vratara Miroslav Žitnjak te Niko Kranjčar, koji je, naglašava Flego, uz igrački, od oca Zlatka naslijedio i trenerski nogometni gen.
-Brzo uočava situacije na terenu, ima volju za napredak, grize, dolazi na sve juniorske utakmice, vjerujem kako će se veoma brzo okušati u samostalnom angažmanu.
Kroz rad s mladima do dragocjenog iskustva
Volju za napredak ima i Flego, koji se kontinuirano obrazuje, dograđujući svoju trenersku filozofiju.
–Volim da moje momčadi imaju kontrolu utakmice, želim da se nas puno više „pita na terenu“, da igramo od vratara, da stojimo u visokom presingu. Proučavam biografije poznatih stručnjaka, ali nemam konkretan uzor. U mom trenerskom napretku najviše mi je pomogao rad u Školi nogometa Rijeke, gdje sam proveo punih pet godina. To iskustvo proširilo mi je sliku o trenerskom poslu, svim trenerima preporučio bih takav razvojni put. Iz Škole je izašlo puno dobrih igrača, a transferi Smolčića, Pandura, Nevistića, Vizingera, Mitrovića, Štefulja, to najbolje pokazuju. U današnjem kadru igraju Vuk, Liber, Bušnja, Bilić, tu su i već spomenuti Frigan, Hodža, Pavić, Gajsler. Ne slažem se da u ovom podneblju nema dobrih igrača, niti sa tezom da u Rijeci nema dobrih trenera. Mislim da Tadić i Horvat rade dobar posao, a Skočić se s Iranom plasirao na Svjetsko prvenstvo. Ne fali nam dobrih trenera, ali fali više zajedništva i kvalitetnija infrastruktura.
Dobar posao radi i Edo Flego, mladi trener za velike domete koji uživa u svome Orijentu, spreman za nove trenerske izazove.
