Iako je hrvatska košarka daleko od svojih „zlatnih vremena“, kvalitetni treneri i dalje „rastu“ u domaćem „košarkaškom vrtu“. Takav stručnjak svakako je i Damir Rajković, samozatajni Slavonac koji je tijekom tri desetljeća trenerske karijere na domaćim i regionalnim parketima prošao „sito i rešeto“.
Košarka ga je „osvojila“ još početkom 80-ih, kada je u rodnom Valpovu, odnosno obližnjem Belišću, započeo svoje druženje s „velikom narančastom loptom“.
–S košarkom sam krenuo u sedmom razredu nakon što sam se, kao i svi tadašnji klinci, okušao u brojnim sportovima. Nakon nekoliko godina ozbiljnog treninga došao sam do seniorske momčadi koja je igrala u republičkom rangu natjecanja. Sredinom 80-ih ostvarili smo veliki uspjeh plasmanom u vrlo jaku Jedinstvenu hrvatsku ligu pobjedivši u kvalifikacijama makarsku Amforu, prisjetio se Rajković sada već davnih vremena.
Ponoćnim vlakom na Cibonine utakmice
Bilo je to vrijeme zagrebačke Cibone, najbolje europske momčadi toga doba, koja je, predvođena legendarnim Draženom Petrovićem, „magnetski“ privlačila široke mase.
-Svi smo u to vrijeme bili „zaluđeni“ Cibonom i Draženom. Mi, mladi osječki studenti, kretali smo u Zagreb na europske utakmice onim ponoćnim „kaubojskim vlakom“. Čitav dan čekali smo utakmicu i u Dom sportova, iako su susreti počinjali u osam, ulazili tri sata ranije kako bi došli do mjesta u dvorani. Nakon utakmice, puni dojmova, istim ponoćnim vlakom vratili bi se u Osijek i otišli direktno na predavanje.
„Pritisnut“ fakultetskim obavezama sve je manje trenirao, odlučivši sa samo 24 godine „uskočiti u trenerske cipele“, prvo kao pomoćnik, a vrlo brzo i glavni trener kadetske momčadi Belišća.
-Bila je to sjajna generacija predvođena Antonom Katalenićem i Igorom Kovačevićem s kojom sam u Puli osvojio kadetsko prvenstvo Hrvatske te šesto mjesto u bivšoj državi, dok sam s juniorima došao do bronce, također na državnom prvenstvu.
Košarkašku idilu u slavonskoj ravnici ubrzo su prekinula ratna zbivanja.
-Iako smo dolaskom rata smanjeno trenirali, nikada nismo potpuno prestali. Tu jesen 91′ odlazilo se na ratište, vraćalo natrag, usput treniralo koliko se moglo. Sjećam se kako smo jednoga poslijepodneva završili s treningom oko 15 sati, da bi samo pola sata kasnije usred dvorane pala granata.
U ljeto 92′ Rajković nakratko dolazi u Rijeku, no ubrzo ga sportski putovi odvode u košarkaške centre širom regije.
-Nakon Dinama iz Vinkovaca neko vrijeme proveo sam u Hercegovini, najviše u Brotnju iz Čitluka koji je u to vrijeme bio financijski i organizacijski moćan klub s kojim sam se plasirao u osminu finala Kupa Radivoja Koraća gdje nas je zaustavio turski Bešiktaš. Nakon Brotnja kojeg sam vodio od 98′ do 00′, dvije sezone proveo sam u Mostaru na klupi Zrinjskog.
“Vrući” BIH parketi
Današnjem strategu Škrljeva vrijeme provedeno na parketima BIH ostalo je u sjećanju po sportskim prijateljima, ali i navijačima koji su, blago rečeno, vršili ekstreman pritisak na gostujuće momčadi.
-Liga je u to vrijeme bila prilično kvalitetna i izjednačena. Uz Brotnjo i Zrinski, jaki su bili i Široki, sarajevska Bosna, Borac iz Banja Luke, Igokea. Upoznao sam u BIH puno dobrih ljudi, no gostovanja su uglavnom bila vrlo „naelektrizirana“. Sjećam se kako su prije jedne utakmice u Posušju domaći navijači u dvoranu ušli s lijesom na ramenima, šetajući oko naše klupe. Na lijesu je pisalo „ovdje umire Brotnjo“, što nije bilo baš ugodno vidjeti i osjetiti. Uobičajene su bile i prijetnje tipa „ako pobijedite nećete izvući „živu glavu“, i slično. S najvećim guštom vodio sam utakmice u Tuzli, pravoj košarkaškoj sredini u čijoj se legendarnoj dvorani Mejdan koja prima šest tisuća gledatelja, uvijek tražila karta više.
Iz BIH, tada mladi košarkaški stručnjak stiže u crnogorsku Budućnost.
-U Crnoj Gori sam se prvi put doista osjećao kao pravi trener, jer uvjeti rada i poštovanje prema struci tamo su na vrhunskoj razini. Dokaz koliko je tamošnja struka kvalitetna jest činjenica kako su u vrijeme mog dolaska imali čak sedam igrača na NBA parketima. Radio sam u razvojnoj momčadi Budućnosti s košarkašima kao što su Dačić, Maraš, Zičević, Mijatović, koji su kasnije ostvarili dobre seniorske karijere.
Nakon slovenske epizode u Novoj Gorici po drugi put dolazi u Rijeku u kojoj ostaje do dan danas. Na Kvarneru je prošao brojne lokalne sredine poput Kraljevice, Crikvenice, Primorja, a okušao se i u radu s košarkašicama.
-Košarka je košarka, ali moram priznati da su cure daleko fokusiranije na izvršavanje zadataka na parketu nego muškarci. Djevojke su, ako osjete pošten pristup trenera prema sebi, daleko odanije i napravit će tada puno više nego njihove muške kolege.
Kvalitetan Rajkovićev rad prepoznat je i u Hrvatskom košarkaškom savezu, gdje je taj „riječki Slavonac“ kao izbornik vodio mlađe reprezentativne kategorije.
-Vodio sam generaciju 92′ i 93′ i mogu „iz prve ruke“ potvrditi kako u našim selekcijama ne manjka rada niti stručnog kadra, no zato postoji problem dosljednosti u stručnoj politici. Primjerice, u nekim drugim europskim državama poput Slovenije ili Njemačke, treneri U-20 reprezentacija nastavili su rad u seniorskoj momčadi, iako su njihovi rezultati bili lošiji od naših. Dobili su povjerenje svojih saveza jer poznaju te igrače, godinama su radili s njima i logično je da to „zaokruže“ u seniorskoj konkurenciji. S druge strane, kod nas takav kontinuitet ne postoji, osjetio sam to i na „svojoj koži“. Tu se, nažalost, treneri mijenjaju od akcije do akcije, što nikako nije dobro.
Bez jakih klubova, nema niti jake reprezentacije
Nažalost, hrvatska klupska i reprezentativna košarka „sunovratila“ se u prosjek, na kojeg se, kao nekadašnja velika košarkaška nacija, teško navikavamo.
-Smatram da problem “leži” u kvaliteti klupske košarke. Moramo ojačati klubove da dođu na barem B razinu europske košarke. Ne možemo imati jaku reprezentaciju ako nam klubovi nisu kvalitetni, smatra Rajković. Kako objasniti da jedna Crna Gora sa svega 600 tisuća stanovnika ima čak šest klubova u obje ABA lige, dok Zagreb kao grad s 800 tisuća ima jedan, jedini klub u tom natjecanju. Pogledajmo primjer Mađarske koja je označila najvažnije sportove, financijski rasteretivši poduzetnike koji u njih ulažu. To je primjer kojeg bi i mi u Hrvatskoj trebali slijediti, bez toga ćemo teško napraviti neki veći iskorak.
S mlađim reprezentativnim selekcijama kao i B reprezentacijom iskusni strateg prošao je brojne parkete i države koje su mu ostale „urezane“ u sjećanju.
–U Kini je uvijek strašno velika vlaga, da nema klime, nama Europljanima bilo bi jako teško izdržati. Posebna priča je i njihova hrana, u početku te zbog jakih začina i mirisa pomalo šokira, ali nakon što se navikneš, shvatiš da je zapravo vrlo ukusna. Ipak, to je zemlja ljudi velike srdačnosti i gostoljubivosti, posebno prema sportašima. U Kini sam bio s B reprezentacijom Hrvatske, dakle s košarkašima koji su njima potpuno nepoznati, no svejedno su se oduševljeno slikali s čitavom ekipom, sretni što su nas upoznali. S druge strane, u Litvi me oduševila popularnost košarke koja je tamo poput nogometa kod nas. Utakmice se bučno prate u kafićima, po trgovima, svejedno jesu li to utakmice klubova ili reprezentacije, svi žive za košarku. U sjećanju mi je ostao i boravak u finskom Tampereu, gdje sam doživio te poznate polarne noći. Moj cimer i mentor Boris Sinković pozvao me da odemo do grada s obzirom da je bilo sunčano vrijeme. Krenuli smo, ali kada smo stigli u centar shvatili smo da je već prošla ponoć.
Posljednjih sedam godina Rajković djeluje u Škrljevu, sredini s kojom je „kliknuo na prvu“.
–Zadovoljan sam u Škrljevu, pronašao sam ovdje entuzijaste koji doista vole klub i košarku općenito, borimo se svake godine da opstanemo u sredini ljestvice, a nadam se kako ćemo u budućnosti krenuti i „stepenicu više“. Teška su vremena i ne želim olako mijenjati sredinu, ovdje radimo dobar posao u dobroj atmosferi i vjerujem kako ćemo tim putom i nastaviti.
