„Ako voliš što radiš, nećeš morati raditi niti jedan dan u životu“ – izreka je kojom kao da se povodio Dragutin Galina, poznati opatijski karatist i dugogodišnji izbornik hrvatske ženske reprezentacije, a danas i predsjednik Karate kluba Opatija, Sportskog saveza Grada Opatije te Nadzornog odbora Hrvatskog karate saveza. Njegov je život oduvijek bio sport, ispočetka nogomet, a potom karate u koji se zaljubio „na prvu“ te tijekom karijere ostvario iznimne rezultate, koji su ove godine okrunjeni nagradom za životno djelo Zajednice sportova PGŽ.
– Osvajao sam brojne nagrade, ali ova mi je možda najdraža i najznačajnija jer obuhvaća jedan čitav život, cijelu moju karijeru u karateu gdje sam prvo postizao rezultate kao natjecatelj, a potom i kao trener, naglasio je Galina dodajući da je cijeli svoj život u sportu.
– Kao mlad sam volio puno trčati, igrati se, nisam mogao biti na miru, bio sam jako aktivan i uživao sam u sportskim aktivnostima. U to sam vrijeme živio na selu u Rupi, gdje je moj tata bio nastavnik u školi. Često smo igrali nogomet na livadi jer onda nije bilo igrališta, a znali bi podići i drvene golove te organizirati turnire u malom nogometu između sela. Tu sam započeo s nogometom koji sam na početku trenirao u Klani. Iz Rupe bi s mopedićem išao na treninge i utakmice zajedno s bratom. Poslije sam kao senior nastavio s nogometom dvije godine u Opatiji, gdje sam samo trenirao, a igrao sam kao posuđeni igrač u Mošćeničkoj Dragi.
–Sudjelovao sam i na „Kvarnerskoj rivijeri“, bili smo u grupi s Milanom i Sutjeskom. U odrasloj dobi nastavio sam svakog ponedjeljka igrati nogomet za veterane, za firmu u ekipi „Konstruktora“. Zanimljivo je možda spomenuti da sam, dok sam još bio u Klani, igrao jednom prilikom prijateljsku utakmicu s klubom iz Švedske, nakon čega su me pozvali da dođem igrati kod njih, ali mama nije htjela ni čut’!
Po kiši i snijegu do Učke i natrag
Karate je, kaže, upoznao sasvim slučajno. U to je vrijeme, 70-ih godina taj sport bio relativno nov u Hrvatskoj i popularnost mu je rasla, pa bi na natjecanjima tribine uvijek bile pune. Želja mu je bila postati dio toga, a uspio je samo zahvaljujući upornosti.
– Jedan moj srednjoškolski kolega počeo je trenirati karate u Rijeci. Ja sam tada bio drugi razred srednje škole i to me zainteresiralo, ali nisam imao autobusnu liniju da nakon treninga dođem kući. Tada su naime treninzi počinjali u 19:30 i trajali do 21 sat, a zadnji je autobus za Rupu išao u 18 ili 19 sati. Kako nisam mogao ići, prijatelj bi mi u školi pokazivao što su učili na treningu, ja sam to doma vježbao sam, a usput i trenirao nogomet. Tako je
bilo do moje 18. godine, kad smo se preselili u Matulji gdje je tata dobio posao u školi. Odmah sam krenuo na treninge karatea u Opatiji u staroj dvorani Gorovo, tamo je bila sekcija Rijeke. Trenirao sam samo tri puta tjedno, to je onda tako bilo.
-Danas vrhunski karatisti treniraju i dvaput dnevno, eto koliko je tehnologija sporta išla naprijed. Međutim, ja sam ove ostale dane trenirao sam, na livadi ispod današnjeg kružnog toka u Matuljima. Tamo sam donio vreću i ostale rekvizite, a redovito sam trčao i na Učku, skroz do tunela i po kiši i po snijegu. To onda nije bilo uobičajeno, susjedi su bili zabrinuti za mene, mislili su da nisam „sav svoj“. Jednom sam tako na pola puta za Učku sreo dvojicu koji su trčali prema dolje i koji su me pitali da li se pripremam za subotnji maraton u Puli. Čudili su se kad sam im rekao da ja trčim samo zbog kondicije, mislili su „kako prašim“, da sigurno treniram za maraton. (smijeh)
A kondicija Dragutinu nikad nije bila problem. Zahvaljujući napornim treninzima, ali i urođenim sposobnostima, energije je uvijek imao i više nego što je potrebno.
– Neko sam vrijeme usporedno trenirao nogomet i karate, išao bih nakon nogometne utakmice na karate i to bih bez problema odradio. Sjećam se kad sam završio treći razred građevinsko tehničke škole, imali smo izbor na mjesec dana odradit praksu u nekoj građevinskoj firmi ili otići na radne akcije. Nas nekoliko iz razreda odabralo je radne akcije, cijeli vlak je išao iz Rijeke, a mi smo išli za Niš. Ali prije toga trebalo je napraviti liječnički
pregled. Sjećam se da mi je liječnik rekao da napravim 10 čučnjeva, izmjerio mi je puls i rekao da napravim još 10. Ja sam i to napravio i kad mi je izmjerio puls, poslao me je kod specijaliste. Kod njega sam isto radio čučnjeve, ali on je odmah zaključio da imam „sportsko srce“, i da nemam nikakvih problema, a ovaj obični doktor je mislio da je neki problem sa mnom (smijeh). Evo meni je i sad puls 60 u mirovanju, otkrio je Galina.
Roditelji protiv karatea
A što ga je privuklo baš u karate? Galina navodi da je kao tinejdžer imao sasvim drugu predodžbu o ovom sportu.
– Pa karate je zapravo za nas bio nešto novo, mislili smo da ćemo moć’ svih istući ako treniramo karate, tko će nama šta…kako već razmišljaju 15-godišnjaci. Ubrzo sam saznao kakav je to sport. Kad sam krenuo trenirati imao sam 18, trenirao sam dvije godine i onda je u Kastvu organiziran jedan turnir, u čast karatista koji je imao crni pojas i kretao je u vojsku. Skupili su se seniori iz cijele županije i natjecali se svi bez obzira na stil jer nas nije bilo puno pa se mogao uključiti tko god je htio. Sudjelovali smo i nas dvojica iz kluba, ja sam onda imao crveni, a kolega zeleni pojas. Mi smo došli k’o dva siromaha, oko nas sve crni pojasevi, a ni trener nam se nije pojavio. Mene je u borbi baš zapao ovaj koji je trebao ić’ u vojsku i dobio sam jedan udarac u oko, a onda nije bilo zaštitne opreme ni rukavica kao danas. Sa šakama se tuklo! On je za to dobio poen, nije dobio ni kaznu i zbog toga je pobijedio. Šokirao sam mamu kad sam došao doma. Prva borba, a ja se vraćam s plavim okom i još su se nakon toga tjedan dana te boje mijenjale. Mama i tata su uvijek bili protiv toga da treniram karate, ali ja sam imao takvu volju i nisam popuštao.
U seniorskoj konkurenciji sudjelovao je na natjecanjima kojih u to vrijeme baš i nije bilo mnogo, a pet godina nakon što je počeo trenirati došao je do crnog pojasa.
– U Hrvatskoj sam bio viceprvak u apsolutnoj kategoriji, a u svojoj kategoriji sam također bio više puta među prva tri. Nekada je bilo pravilo da moraš osvojiti medalju na regijskom prvenstvu da bi išao na Prvenstvo Hrvatske, a tu si opet morao osvojiti medalju za prvenstvo Jugoslavije, na kojem sam sudjelovao nekoliko puta. Tu ipak nisam nikad uspio osvojiti medalju jer nažalost nismo imali trenere, mi smo tada više-manje trenirali sami. Nije to bilo kao danas kada postoji mnogo trenera koji su školovani i kvalitetni, pa mogu stvoriti i kvalitetnog natjecatelja. Ja sam zato 5 godina svaki tjedan odlazio na treninge u Ljubljanu kod Japanca Takashija i od njega sam najviše naučio, a položio sam usput za smeđi pojas te za crni 1. i 2. dan. Po ljeti bi odlazio na seminare i kampove u Poreču i Umagu koje su organizirali braća Jorge.
Izbornik ženske reprezentacije punih 17 godina
Nakon uspješne natjecateljske karijere, logičan nastavak je bio “uplovljavanje” u trenerske vode, a na karate natjecanjima okušao se i u ulozi suca.
– Kao natjecatelj sam zadnji put nastupio s 37 godina na prvenstvu Hrvatske, a prije toga sam već par godina vodio treninge. U jednom trenu sam shvatio da se nema više smisla natjecati te sam se posvetio isključivo trenerskom radu. Najprije sam od 1998. do 2002. godine bio izbornik kadetske ženske reprezentacije, a kako sam u klubu imao neke dobre kadetkinje koje su bile prvakinje Hrvatske odmah su me 2002. izabrali za izbornika seniorske ženske reprezentacije u borbama. Tu sam ostao sve do 2019. godine, punih 17 godina. Krajem 2018. godine došao je novi predsjednik na čelo Saveza i on je početkom 2019. formirao trenerski stožer koji je vodio i mušku i žensku reprezentaciju. U njemu je bilo nas pet trenera i tu sam ostao još tri godine, do 2022. kada sam išao u mirovinu.
Uspjesi koje je postigao s reprezentacijom su brojni, ali neki se posebno ističu.
– Naš najveći uspjeh je definitivno bio kad smo ekipno postali viceprvaci svijeta. Bili smo i treći, na europskom prvenstvu smo bili prvaci dvaput, dvaput drugi u Europi i triput treći. Plus tome je i nekoliko individualnih zlatnih, srebrnih i brončanih medalja natjecateljica, a sve zajedno to su 42 medalje samo s velikih natjecanja.
Sve je to iziskivalo puno truda, treninga, izbivanja iz kuće i nebrojenih putovanja. Sve je lakše uz razumijevanje i potporu, koje je, naglašava Galina, bezrezervno dobivao od svoje supruge.
– Dok sam bio izbornik ženske reprezentacije često smo imali pripreme koje su trajale i po tjedan dana, pa još i neki vikendi, a ako nisam išao s reprezentacijom, išao sam na natjecanja s klubom, tako da sam bio angažiran svaki vikend. Supruga je uvijek imala razumijevanja, nije radila probleme.
Ekipna medalja sa SP u Beogradu jedan od najljepših trenutaka karijere
Iako više ne trenira reprezentaciju, karate je i dalje velik dio njegova života. I dalje djeluje kao glavni trener u klubu, a tako misli nastaviti dok god bude mogao. Za kraj je izdvojio par trenutaka iz svoje prebogate karijere kojih se rado sjeća i koji su mu ostali u najljepšoj uspomeni.
– Uvijek rado pamtim 2010. godinu i Svjetsko prvenstvo u Beogradu kada je naša ženska vrsta prvi put osvojila brončanu medalju. Prije toga su uvijek bile nekako blizu, pete ili sedme, nikako da osvojimo. Tu prvu ekipnu medalju ću uvijek pamtiti, i zato jer je bila tek druga medalja u povijesti Hrvatskog karate saveza na svjetskom prvenstvu.
–Druga lijepa uspomena dogodila se 2012. na Svjetskom prvenstvu u Parizu gdje smo se u punoj dvorani pred 16 tisuća gledatelja u fantastičnoj atmosferi natjecali u finalu s Francuskinjama. Zlato nismo uspjeli osvojiti, ali srebro je bilo naše. Ta medalja mi je još draža i zato što su u prvom kolu na inzistiranje glavnog suca u sumnjivim okolnostima diskvalificirali jednu našu natjecateljicu. Mi smo uložili žalbu i kasnije je to poništeno, a naša ekipa je došla do samog finala.
Mali je to dio onoga što je ovaj veliki karatist postigao u svojoj bogatoj karijeri. Zahvaljujući sportskim rezultatima jedan je od najuspješnijih sportskih trenera u Gradu Opatiji te jedan od najtrofejnijih izbornika iz PGŽ-a, kao i u povijesti hrvatskog karate sporta. Nagrada za životno djelo zaokružila je postignuća Dragutina Galine i nedvojbeno došla kao “šlag na torti” impresivnih rezultata ovog opatijskog sportaša.