A sada sport i glazba! Uz taj prepoznatljivi jingle koji više od pedeset godina vikendom odzvanja radijskim eterom na početku sportskog popodneva i prijenosa nogometnih, košarkaških i ostalih utakmica odrastali su mnogi kojima je sport duboko utisnut u DNK. Poseban pečat takvim prijenosima oduvijek su davali sportski komentatori, a svako je vrijeme imalo svoje komentatorske zvijezde. Tko se ne sjeća čuvenog reportera Mladena Delića i njegovog uzvika „ljudi moji, ma je li to moguće“?
Ili legendarnog komentatora Dinamovih susreta Ive Tomića, koji je utakmice najčešće prenosio govoreći u rimama. Njegovi su komentari bili prepuni osebujnih stihova i epiteta, pa je Velimir Zajec bio „Zajec, zeko, Dinamovo med i mlijeko“, Boro Cvetković „lane sa Korane“, Marko Mlinarić „Mlinka, glavna Dinamova šminka“, Snješko Cerin “Dinamov cekin”, dok je za Veležovca Predraga Jurića, kad bi se ovaj sjurio prema golu, znao reći „evo vuka sa Čitluka“!
Među onima kojih se slušatelji srednje i starije generacije zasigurno dobro sjećaju jest i Zdravko Lipovac, sarajevski sportski komentator koji je 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća najčešće prenosio utakmice Željezničara s Grbavice, Čelikove sa zeničkog Bilinog polja ili tuzlanske Slobode s njezina Tušnja. Nakon izbijanja rata u BIH i jednogodišnjeg vođenja ratnog press centra u Sarajevu, Lipovac s obitelji odlazi u Njemačku, u grad Koln, gdje i danas živi. I dalje redovito dolazi u svoje Sarajevo, ali često navrati i do Rijeke, grada s kojim je posebno povezan još od malih nogu.
Tko igra za raju i zanemaruje taktiku…
-Djevojačko prezime moje tete je Srdoč. Dok su ona i moj ujak Nikola prije dolaska u Sarajevo živjeli u Rijeci, često sam kao dijete dolazio kod njih na Baredice. Zajedno s mojim pokojnim bratićem Gordanom kupao sam se na Kantridi, igrao nogomet na Zametu i slušao uživo Dalibora Bruna i Uragane na Tenisu, prisjetio se Lipovac, koji je karijeru sportskog novinara započeo u redakciji tadašnjeg sarajevskog Radija 202, kada se kao mladi reporter javljao s utakmica lokalnih nogometnih klubova.
-Jedno od mojih prvih javljanja bilo je s utakmice Saobraćajca i Vratnika. To je onaj isti Vratnik iz pjesme Zabranjenog pušenja, znate onu „tko igra za raju i zanemaruje taktiku, završit će karijeru u nižerazrednom Vratniku“, kroz smijeh će Lipo, kako ga oduvijek zovu njegove kolege i prijatelji.
No, iako je počeo s Vratnikovim utakmicama nikako nije zanemario taktiku, a ni radnu etiku, pa je brzo napredujući, nekoliko godina kasnije kao novinar Radio Sarajeva počeo prenositi prvoligaške nogometne utakmice vrlo popularne i jake lige bivše države.
Komentatorski prvijenac utakmica Rijeka-Željezničar
–Zanimljivo kako sam svoju prvu utakmicu prenosio baš s Kantride, bilo je to ujesen 79′, a igrali su Rijeka i Željezničar. Sjećam se da je završilo 2:2, oba pogotka za Rijeku postigao je Edmond Tomić, dok su za Želju strijelci bili Paprica i Nikić. U to doba novinari redakcije Radio Sarajeva komentirali su utakmice bosanskohercegovačkih klubova na gostovanjima, pa sam tako i ja završio u Rijeci. Kada sam krenuo na tu utakmicu na Kantridu, stariji redakcijski kolega Mirko Kamenjašević rekao mi je da se obavezno javim Rijekinom novom treneru Ćiri Blaževiću. „Lipo, pronađi Ćiru, to je naš zemljak, on će ti pomoći da se bolje snađeš“, kazao mu je Kamenjašević, i sam poznati sportski komentator.
A kad se javio budućem „treneru svih trenera“, Ćiro je reagirao u svom poznatom šarmerskom stilu.
– Ćiru do tada nisam poznavao, došao je iz Švicarske i tek počeo stvarati nogometno ime na našim prostorima. Čim sam se predstavio, zagrlio me i pozvao tajnicu kluba. Rekao joj da mi da mi pripremi stol, donese limunadu i bude čitavo vrijeme na raspolaganju. Puno mi je pomogao da svladam početnu tremu, a s vremenom smo postali i dobri prijatelji.
Prva i zadnja se pamte
Lipovac je kasnije postao cijenjeno komentatorsko ime i reporter koji je prenosio događaje sa Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984., Univerzijade u Zagrebu 1987. te Svjetskog nogometnog prvenstva u Italiji 1990. godine. Iako je ostvario zavidnu komentatorsku karijeru, nikada nije zaboravio zlata vrijedan savjet, koji mu je na početku karijere dao upravo legendarni Mirko Kamenjašević.
-„Uvijek zapiši prvu i zadnju rečenicu koju ćeš izgovoriti u prijenosu. Prva i zadnja, to je važno, to ljudi zapamte. A ovo što ti između toga petljaš, lopta vamo, lopta tamo, to se brzo zaboravi“, govorio mu je mudro stariji kolega.
U to „kameno doba“ bez interneta i moderne tehnologije radijski nogometni prijenosi nisu se propuštali ni „za živu glavu“, jer nije bilo drugog načina da se saznaju trenutni rezultati utakmica. Ljudi su nedjeljom poslijepodne šetali s tranzistorima na uhu, napeto slušajući javljanja s Kantride, Poljuda, Maksimira, Grbavice, Bežigrada, Koševa i drugih stadiona širom bivše države, znajući napamet imena, boju glasa i stil komentiranja svih reportera. Svatko je imao svog omiljenog komentatora, a mnogima je u sjećanju ostao legendarni Ivo Tomić.
Nezaboravni kolega Ivo Tomić
-Tomić je bio poseban, svi su ga zapamtili po njegovim prijenosima u rimama koji su se slušali bez daha, a kasnije danima i tjednima prepričavali. Zbog njegovog duhovitog, pjesničkog načina komentiranja utakmica, prijenose su slušali i oni koje nogomet nije previše zanimao. Bio je pravi gospodin, po ponašanju i izgledu. Sjećam se da je nosio pulovere poznatih marki i uvijek bio uredan, obrijan i namirisan, a prema mlađim kolegama odnosio se s poštovanjem. Mene je posebno volio jer je čuo da sam rođen u Slavonskom Brodu, iako su moji ustvari iz Koraća kod Dervente, a on je bio rodom iz Pleternice kod Požege. Zanimljivo kako je u svojim prijenosima često spominjao manja mjesta, uvodeći ih tako na „mala vrata“ u tadašnji medijski prostor. Kada se npr. javljao s utakmica Dinama iz Vinkovaca (danas Cibalia, op.a.), obavezno bi spomenuo kako se na tribinama nalaze navijači iz Mikanovaca, Andrijevaca ili nekog drugog sela u okolici.
Nakon izbijanja rata u BIH Lipovac je novi dom pronašao u Kolnu, gdje je petnaestak godina radio kao novinar redakcije Deutsche Welle. Nastavio je uživati u nogometu, no ovoga puta isključivo u ulozi gledatelja.
–Njemačka ima jednu kulturu odlazaka na utakmice. Bez obzira kako igra i na kojem mjestu se nalazi tvoj klub, dolaziš na utakmicu. Stadioni su uvijek puni, jako je teško doći do ulaznica. Jedno vrijeme trener Kolna bio je Zvonimir Soldo, jedino tada nisam brinuo hoću li doći do ulaznice (smijeh).
Pa iako je godinama prisutan na Kolnovim tribinama, Zdravkovo srce oduvijek je kucalo za Želju. U sarajevskom klubu igrao je u juniorskim danima, a kasnije neko vrijeme proveo kao funkcioner u omladinskom pogonu.
-Iako u Sarajevu oba kluba imaju veliki broj navijača, u Sportskom društvu Bosna na Skenderiji gdje sam često dolazio, skoro svi košarkaši bili su navijači Sarajeva, vezivala ih je ta zajednička bordo boja dresa, jedino su Predrag Benaček i Emir Mutapčić bili za Želju. Jednom prilikom mi je Pjevač (legendarni frontmen Indeksa Davorin Popović, op.a.) koji je isto stalno dolazio u Skenderiju i bio veliki „Željovac“, rekao: „ma vidi ove Lipo, svi za Sarajevo, jedino ti i ja za Želju!“ Inače, u mladim danima igrao sam centarfora u Želji, zvali su me drugi Bukal, po jednom od najboljih napadača Željezničara svih vremena.
Lipovac je tijekom godina stekao mnoga nogometna prijateljstva, ali na ono s legendarnim sarajevskim trenerom Ivicom Osimom posebno je ponosan.
Rijeka u srcu
-“Švabo” je bio izvanredan stručnjak, ali i poseban čovjek. Puno sm se družili u Sarajevu, a i kasnije, dok je bio trener u Grazu. Kao trener bio je ispred svog vremena, a nikada neću zaboraviti onu godinu (1985. op.a) kada je Željo u polufinalu Kupa UEFA golom u zadnjim sekundama ispao od mađarskog Videotona. Koji su to igrači bili: Škoro, Baždarević, Mihajlović, Baljić…Osim se nikada do kraja nije oporavio od tog poraza. Da su pobijedili Mađare, u finalu bi igrali protiv slavnog Real Madrida, a što je najbolje, Željo je igrao tako dobar nogomet da vjerojatno niti u tom finalu ne bi bio bez šansi.
Velike simpatije Lipovac gaji i prema Rijeci, klubu čije je utakmice nebrojeno puta prenosio pod stijenama Kantride, ali i na gostovanjima Bijelih u Sarajevu, Tuzli Zenici ili Mostaru.
-Rijeka je uvijek igrala dobar nogomet i imala prave igrače. Možda je Desnica bio najbolji od svih, ali meni su nekako najdraži bili Minta Ružić i Nenad Gračan. Sjećam se, naravno, i igrača iz još starijih generacija poput Lukarića ili Naumovića. Zanimljivo kako je moj ujak Nikola dok je živio u Rijeci bio dobar prijatelj upravo s Naumovićem, tako da sam svoju prvu utakmicu u životu baš između Željezničara i Rijeke na Grbavici gledao nakon što je Naumović mom ujaku donio karte.
Zbog mnogih veza s kvarnerskom prijestolnicom, nije bilo puno dilema kada je Zdravkova obitelj odlučivala gdje će kupiti stan.
-Čitav život volim Rijeku, a brzo ju je zavoljela i moja obitelj, jer je po mentalitetu ljudi dosta slična Sarajevu. Imamo stan u centru grada, tako da svako jutro trčim po lukobranu, a volim i puno plivati, nekad otplivam od Pećina pa sve do Kantride. Moji sinovi love ribu, a često odem i do Rujevice. Rijeka je jedan ozbiljan klub, a Rujevica lijep stadion, mada sam ja iz razumljivih razloga vezan za Kantridu, priznao je Lipovac, inače vrlo jednostavan i simpatičan čovjek, ali i istinska novinarska veličina prepuna zanimljivih sportskih i životnih priča za sve generacije.
